Tribina „Zašto (ne) čitamo lektiru“ – Izvještaj

22. 05. 2017.
Nakon Kazališta iz torbe, u 11 sati na red je došla jedna seriozna tribina s vrlo aktualnom temom (ne)čitanja u školama – Zašto (ne) čitamo lektiru. Sudjelovale su Dubravka Težak i Marina Gabelica, sveučilišne profesorice i voditeljice kolegija Kreativni pristup lektiri na Učiteljskom fakultetu, Jasminka Tihi-Stepanić, profesorica hrvatskoga jezika i književnica za djecu i mlade te Vanja Jurilj, knjižničarka i predsjednica Hrvatske udruge školskih knjižničara. Razgovor je moderirala novinarka HTV-a Sunčica Findak. Time je obuhvaćena teorijska (Težak, Gabelica), praktična (Tihi-Stepanić) i logističko-infrastrukturna (Jurilj) dimenzija lektirne problematike.

U uvodu je postavljeno pitanje kako spriječiti lošu pojavu u našim školama, da je lektira postala veći problem od matematike i da je postala obiteljski problem jer je čita cijela obitelj umjesto učenice ili učenika, i zaraziti đake virusom čitanja. Virus čitanja bio je lajtmotiv cijelog tijeka diskusije, koja se okvirno može rastaviti na tri dijela: uvodne opaske, odgovore na pitanje potrebe za lektirnim popisom te na završna razmatranja i terapije.

Profesorica Težak uvodno je spomenula relacijsku os lektirni popis/nastavnik, pričem je istaknula da je osoba nastavnika najvažnija u svakom govoru o lektiri. Nastavnik mora nestereotipno približiti lektiru učenicima i povećati/smanjiti usmeni/pisani način provjere. Također bi se načelno trebalo smanjiti književnoteorijsku i književnopovijesnu analizu i kontekstualizaciju, a težište staviti na emociju i estetski dojam.

Na pitanje o nužnosti lektirnog popisa odgovorila je da treba postaviti okvir (parcijalni/selektirani popis) da se dobije knjiška/književna širina koju bi se punilo parcijalnom/selektivnom slobodom odabira. Sloboda odabira nametnula je naravno novi problem – pitanje ažuriranja lektirnog popisa novim/drukčijim djelima. Po njoj, takvo nešto zahtijeva žrtvu i pripremu nastavnika koji su trenutno zatrpani papirologijom, opterećeni nedostatkom vremena i demotivirani lošim radnim uvjetima. Uzrok neažuriranju popisa, kaže, leži i u nedostatku kritičke platforme i kulturnih rubrika u medijima, pa se nastavnici ne mogu upoznati s novim naslovima.

Nakon rečene dijagnostike, profesorica je terapijski iktus stavila na ljubav prema čitanju: Kako u djeci što više razviti čitalačku žudnju – i privatno i u školi? Privatno, primjerice umjesto crtića za laku noć, mogli bismo djeci čitati knjigu. Što se tiče škole, predložila je da se izdvoji po pet minuta nastavnog sata za čitanje u nastavcima gdje bi kraj obavezno bio cliffhangerski (stati kad je najzanimljivije).

Docentica Gabelica otvorila je raspravu tvrdnjom da izvođenje sata lektire povratnom spregom utječe na učeničko ocjenjivanje same lektire. Važnost sata lektire dodatno je podcrtala odgovarajući na pitanje nužnosti lektirnog popisa. No i sama lektira mora biti poticaj za čitanje. U završnim je riječima pak poručila roditeljima i odraslima da ih djeca uhvate s knjigom u rukama, a nastavnicima da naglasak stave na kreativnost i poliosjetilnost, a manje na kognitivni pristup. Premda dakako neka djeca nikad neće čitati.

Književnica i profesorica Tihi-Stepanić prvenstveno je govorila o svojim iskustvima u radu s učenicima. S njima običava obrađivati cijeli mjesec jednu lektiru kojoj se periodički vraća i obrađuje ju postepeno i integrativno (vezujući lektiru s drugim gradivom, životom itd). Ponekad izloži stare sakupljene naslove na satu, a orijentirana je i na bogaćenje učeničkog vokabulara jer, primjećuje, mladi danas imaju skromniji rječnik nego nekad prije. Profesorica smatra da su okvirni popisi potrebni jer je jedne godine pokusno ponudila učenicima slobodu izbora i rezultat je bio žanrovski skroman raspon u kojem su prevladavali horrorci i sl. Ona bi također ubacila u lektirni popis suvremene autore za djecu i mlade.

Vanja Jurilj govorila je u početku o (lektirnim) posudbama i konzumaciji knjižnica. Faktori su posjećenosti knjižnica uvjeti unutar knjižnice, opremljenost i fond te knjižničar(ka), odnosno stručni i etički habitus koji uloži u vlastiti posao. Temeljni je zapravo problem, a iz kojega onda proizlazi i pitanje lektire, loše okruženje u kojem živimo, okruženje bez razumijevanja za intelektualno, umjetničko i obrazovno. Također učenici tehnički loše čitaju, umjesto pomnoga (close reading) prevladava, može se reći, površno, letimično čitanje (distant reading). Stručno usavršavanje kadra isto je tako slabo.

Pitanje slobode izbora naslova neće donijeti promjenu, upravo zbog takvog lošeg čitanja. Tome je dodala još jedan problem. Prema anketi učenika iz vlastite škole, kaže Vanja Jurilj, djeca s godinama gube interes za čitanje i knjigu, što zbog utjecaja medija i agresivnog marketinga što zbog utjecaja grupe i društva općenito. Prostor za promjenu, između ostaloga, vidi u gradnji društva u kojem je čitanje i znanje bitno, a najbolja motivacija čitanju može biti povezivanje lektire s vlastitim životom. Drugim riječima, neki vid aktualizacije djela, koju je istaknula i Jasminka Tihi-Stepanić.

Zaključno, preostaje nam da se vratimo uvodnoj lijepoj želji zaraze virusom čitanja, virusom čiju su potrebu istaknule sve sudionice. I dok je pitanje matematike i konteksta u koji je stavljena prilog za neku drugu diskusiju, pitanje lektire, premda je ostalo otvoreno, dobilo je preciznije konture. Kako to obično biva, samo je dublje rasvijetljen problem, a odgovori su ostali perifrastični i priručni. U tom smislu, suodgovoran je naprosto okvir rasprave jer je razgovor o različitim razinama naslovnog problema (djeca, mladi, čitanje lektire, čitanje općenito, fokus ovisan o profesionalnoj determinaciji), ukotvljen u uzak vremenski format, samu raspravu naprosto prerastegnuo.

Međutim, zrnje teorije, prakse i infrastrukture donekle je očistilo sadržaj pitanja od velike zbrke kakva i inače vlada u pristupu upitima od društvene važnosti. Za one kojima to nije dovoljno, može se reći da je zrnje ponudilo i barem dio rješenja.

Autor: B. K.