Tajni leksikon 3

09. 06. 2017.
Upravo je (...) izašao Tajni leksikon 3 Želimira Hercigonje – treći nastavak iznimno popularnoga lektirnog naslova pisan fragmentarnim dnevničkim pripovjednim modusom u 1. licu.

Sniženim iskaznim registrom 14-ogodišnja tinejdžerica Anamarija priča nam vlastite te dogodovštine svoga dečka Igora, prijateljica Bojane i Zale, mame i tate kao i ostalih nastavitelja uokvirena mladenačkoga panoptikuma koji se sastoji od, što tipičnih što društvenim progresom nametnutih, tinejdžerskih problema i preokupacija (glazba, popularnost, spletke osuvremenjene novim medijima, npr. lažni profili na facebooku kao novi vid klevete i trača, vršnjačko nasilje kao domena socijalnog rada, alkohol, pušenje).

(...)

Ukratko, glavni je zaplet romana niz mailova kojima protagonistica s prijateljicama zafrkava staru znanicu Patriciju, omraženu i umišljenu curu iz škole. Na kraju joj se cure smiluju i odustanu od daljnjeg ismijavanja, čime je autor pokazao da ipak postoji fina granica koju se ne prelazi. Mailovi su osim svoje edukativno-moralne funkcije poslužili i kao primjer autorova maštovita stiliziranja. Interdiskurzivna su legura SF-a i oglasa. Roman općenito na jezičnom planu svojim iskaznim modalitetima slijedi (1) suvremenost (žargon: metiljavi, bilivit, prištijaneri itd.) i (2) razvoj modernih tehnologija (SMS-ovi, rečeni mailovi, facebook, društvene mreže).

Zaplet i čvrsta fabula, već po naravi dnevničkog fragmentiranja, čine manji dio tekstualne građe. Onaj veći dio materije s jedne je strane ispresijecan podacima, informacijama, tvrdnjama i razmišljanjima – poučnim elementima, dok je s druge strane popunjen kritičkim komentarom društvenih i inih fenomena iz zbilje.

(...)

Kompendij informacija koje bi tinejdžera zanimale i kojima bi trebao baratati u društvu sastoji se, na tragu esejizma, od ekonomije, astronomije, fizike, geografije, biologije, pa sve do sporta. Posebno se ističu, grafijski i poglavljima izdvojene, poučne parahistoriografske crtice iz života engleskih vladara u srednjem i ranom novom vijeku. Primjerice, u jednom se poglavlju zaigrano uspoređuju kraljica Elizabetha i profesorica matematike Cuculićka iz Anamarijine škole.

Kritički je komentar prima facie glas protagonistice i pripovjedačice Anamarije ispod čijega se verbalnoga pokrova krije tekstualna instanca odrasloga, propitujućeg građanina. Nekada, kako u pogovoru kaže dr. Hrvojka Mihanović-Salopek, „procjene znaju biti lucidne, ali znaju biti [i]površne i olako izrečene, bez zbiljskog uvida u realno činjenično stanje“.

Opća mjesta stereotipije dominanta su misaonih modela romana. Saznali smo tako primjerice da su škole u Hrvatskoj teže i zasićenije općom informiranošću od onih na Zapadu, da Nijemci vedre i oblače Europskom unijom te da bi na Jadranu svi „htjeli za ta dva ljetna mjeseca zaraditi brdo love tako da ostatak godine ne moraju raditi više ništa“. Osim tih i takvih toposa u djelu su razmjerno zastupljene i prvoloptaške kritičke tvrdnje o našoj političkoj, ekonomskoj i društvenoj zbilji i ljudima koji u njoj dominiraju te ugrožavaju i prema margini potiskuju tzv. malog čovjeka.

Ipak, izuzetno je dobro sastavljena paleta problema proizišlih iz kabanice „vrloga novog svijeta“ naše dobro ugođene sadašnjosti-budućnosti. Redom: odnosi u obiteljima (preljub, razvod, posljedice), pauperizacija stanovništva i kriminal (izrezi iz crne kronike predstavljaju segmente kritičkoga mimetizma bliska hrvatskoj prozi zadnjih 30-ak godina), konzumerizam, TV-sedacija (Šoping kraljica, sapunice), estradizam („redcarpetizacija“ javne scene žutilom, „selebriti“-kultura), medijske strategije (mediji koji diseminiraju i zaglupljuju recipijente), digitalna/internetska ovisnost (današnja nepismenost, računalna pismenost, fizička neaktivnost), posljedično i virtualizacija stvarnosti (zbilja ne postoji izvan „simulakruma“ interneta, npr. snimka tučnjave u školi i stavljanje na platformu You Tubea).

(...)

Preostaje ovaj osvrt zaključiti pronicavim riječima dr. Mihanović-Salopek:

„U dnevničkom tipu svoje romaneskne naracije Hercigonja opisuje današnji svijet kao veliki, alogični 'nadreality show' u kojem 'budalaši ispadaju sa svih strana i uzimaju lovu još većim budalašima'. Je li u svojem podsmješljivo-karikiranom, naturalističnom prikazu Hercigonja pretjerao ili samo zaoštrio kritički pogled prema onim pojavama u društvu koje u velikoj mjeri današnje hrvatsko društvo, nažalost, čine podosta traumatičnim, odlučit će sami čitatelji: odrasli i mladi.“

Preuzeto s portala Ziher.hr.
Autor: B. K.