Književnost kao prisjećanje

U književnoj teoriji prevladava glas profesionalnih čitatelja – priznatih pisaca, utjecajnih kritičara, urednika, prevoditelja, lektora... Jednom riječju – stručnjaka iza kojih stoji neka vrsta autoriteta ili prosudbena zadaća koja dalje oblikuje kritičarski stav prema književnosti. Svi profesionalni čitatelji, nakon pomnog čitanja teksta, kreću u izražavanje svog čitateljskog iskustva kroz osvrte i kritike, koje dalje potkrepljuju pozivanjem na druge autoritete i teorijske pretpostavke struke. Unutar te struke neprofesionalni čitatelji, iako u većini, predstavljaju nijemi subjekt, tihu većinu koja nije osobito relevantna i čija se recepcija književnosti bilježi posredno – kroz pretpostavke stručnjaka.
 
„Jedan od sporednih ciljeva ovog istraživanja bio je dati glas šutljivoj većini neprofesionalnih čitatelja.“

Središte istraživanja koje je Lovro Škopljanac provodio tokom 2010. i 2011. godine bila su prisjećanja suvremenih neprofesionalnih čitatelja na književne tekstove koje su pročitali i ono što u sjećanju vežu uz ta čitateljska iskustva. Za potrebe istraživanja, grupacija neprofesionalnih čitatelja ograničena je na sve punoljetne osobe koje su pročitale barem tri književna djela, a njihovom se čitateljskom iskustvu pristupilo na sasvim drugačiji način – putem kategorije sjećanja ili prisjećanja

Polazeći od glavne teze da se neprofesionalni čitatelji kada promišljaju i razgovaraju o književnosti služe vlastitim pamćenjem i prisjećanjem na djelo, Škopljanac je svoje istraživanje koncipirao kao niz polustrukturiranih intervjua – samo djelomično usmjeravanih razgovora koji su se odvijali u prostorijama javnih knjižnica, bez veće pripreme ispitanika – kako bi ti razgovori što više nalikovali uobičajenim razgovorima koje neprofesionalni čitatelji vode o književnosti. 

ZANIMLJIVOSTI IZ REZULTATA ISTRAŽIVANJA

Samo je istraživanje dalo zanimljiva opažanja i rezultate. Izbor ispitanika, iako nasumičan, pokazao je kako je većina redovitih čitatelja i čitateljica bila visokog stupnja obrazovanja, dok je skupina slabije obrazovanih bila potpuno nezastupljena. 

Istraživanje je, po pitanju spola ispitanika, potvrdilo suvremene europske trendove – redovitih čitateljica književnosti ima više od redovitih čitatelja (u istraživanju ih je sudjelovalo gotovo dvostruko više od muških čitatelja). 

Opći rezultati pokazuju da se ispitanici u velikoj većini više prisjećaju muških autora, no čitateljice su se ipak češće prisjećale ženskih autora i književnih djela u kojima su glavne protagonistice žene.

Zanimljiv je i fenomen koji se javlja kod starijih čitatelja, koji u velikoj mjeri povezuju djela kojih se prisjećaju s autorima i njihovim biografijama, te i dalje njeguju ideju da pisac izravno komunicira s čitateljem kroz djelo. Njegujući te pretpostavke i procjenjujući po njima vrijednost književnih djela, kod starijih se čitatelja javlja veliko razočaranje u 'modernu književnost'. Po njima, to su elementi koji redovito izostaju u modernim književnim djelima te se 'često prevare u odabiru djela, jer im naslov ništa ne govori'. 

ELEMENT SVIĐANJA I PERCEPCIJA LEKTIRE

Tokom istraživanja razotkrilo se i nekoliko obrazaca koji su prisutni kod ispitanika neovisno o dobnoj skupini, spolu ili stupnju obrazovanja, a međusobno su isprepleteni. Jedna od glavnih odrednica kojom neprofesionalni čitatelji prosuđuju književna djela jest KATEGORIJA PRISNOSTI, tj. SVIĐANJA. Književna djela kojih su se lako i rado prisjetili kod ispitanika su najčešće budili i pozitivne osjećaje – osjećaj uživanja u čitanju, ispunjenosti i mogućnost povezivanja nekog elementa djela s vlastitim iskustvima. 

S druge strane, negativni osjećaji vezani uz okolnosti čitanja rezultirali su i time da se ispitanici nekih književnih djela nisu uopće željeli prisjećati ili su ih u potpunosti potisnuli. Takve negativne okolnosti u velikom broju ispitanika stvorile su zazor, a ponekad i strah od čitanja, a većinom se vežu uz element prisile koji je prisutan kod čitanja lektire. 

Kod većine se ispitanika javlja jasno razgraničenje između onoga što su morali čitati onoga što su odabrali čitati. Lektiru, a prije svega srednjoškolsku lektiru, kasnije u životu definirali su kao „neizdiferencirani korpus naslova koji pamte u kontekstu prisile“. Neki su išli čak toliko daleko da su izjavili kako su im pojedina djela izazvala „traume“. Pojedine čitatelje takav zazor od čitanja, prije svega književnih djela koja spadaju u 'visoku književnost' ili 'klasike', prati cijeli život, dok neki izražavaju žaljenje što su zbog tog 'elementa prisile' propustili pročitati neka od književnih djela te im se u kasnijim godinama života vraćaju. 

Potpune rezultate istraživanja i teorijsku podlogu i nadopunu pročitajte u novom izdanju Naklade Ljevak:
www.ljevak.hr/knjige/knjiga-16065-knjizevnost-kao-prisjecanje