Život "hrvatskog Andersena" Ivane Brlić-Mažuranić

18. 04. 2014.
Djevojački dnevnici

Ivana Brlić-Mažuranić napisala je Autobiografiju na zahtjev Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1916. godine. Tamo piše o izrazitoj želji za pisanjem koju je imala još kao djevojčica, ali na poticaj svog stričevića i književnika Frana Mažuranića počela je pisati dnevnike. U dnevnicima je otkrivala zgode iz svog mladenačkog života, ali i svoje osjećaje. Sama kaže da je dnevnik pratio njezin duhovni razvitak, klonule faze, a katkad i dugačke filozofske misli. Njezinu patriotsko-političku usmjerenost odredilo je dvostruko prezime, književna dinastija kojoj je pripadala kao i tri životna uzora koja je pronašla u djedu Ivanu Mažuraniću (etički), u pjesniku Franji Markoviću (estetski) i biskupu Josipu Jurju Strossmayeru (domoljubno-kršćanski). Njezini djevojački dnevnici pod nazivom Dobro jutro, svijete objavljeni su 2010., a nastajali su u razdoblju od njezine četrnaeste godine (1888.) do zaruka (1891.). Udala se za odvjetnika Vatroslava Brlića na svoj osamnaesti rođendan, a ostatak života provela je u Slavonskom Brodu.

Dnevnici sadrže snažnu vokaciju na početku djela:
„Bože, ako nije grieh takova što moliti, daj mi dar za pisanje knjigah! To je put do slave,
a Tvoje diete je slavohlepno, ne da bude oholo, već da bude – slavno! ono i domovina."

 
Autorica je stavila pisanje kao dar Božji u funkciji slavljenja domovine, na taj način razmišljala je i o prihvaćanju svoje uloge unutar ugledne obitelji čije je ime smatrala krasnim i svetim koje nezasluženo nosi. U svojim djevojačkim dnevnicima pojavljuje se kao prevoditeljica, književna kritičarka, spisateljica kraćih proza, osvrće se na lektiru i kazalište, vodi putopisne bilješke, ispisuje dijelove dnevnika na njemačkom i francuskom jeziku. Zanimljivo je da izgrađuje odnos s dnevnikom – naređuje mu da šuti, sažalijeva ga jer će zaspati od dosadnih sadržaja koje bilježi, ne nosi ga na prvo putovanje radi njegove nezgrapne fotme, a dnevnicima se obraća s „Vi“, a ponekad s „Ti“. U dnevnicima je pokušala konstruirati vlastiti identitet pri čemu joj je pomogao odnos s majkom, njezina dobrota i požrtvovnost. 

Prvi dječji roman hrvatske književnosti

Jedno od njezinih najpoznatijih djela svakako je djelo Čudnovate zgode Šegrta Hlapića. Milan Crnković imenovao je Ivanu Brlić-Mažuranić utemeljiteljicom hrvatske dječje realistične književnosti. Ivo Zalar ocijenio je ovo djelo kao mozaik realistički transponiranih i oblikovanih zgoda iz života te smatra ovo djelo sintezom romana i bajke, a Joža Skok kao dječji roman s elementima akcije, pustolovnosti, odraza djetinjstva, skitništva, ali i bajke. Mnogi su ovo djelo prozvali prvim romanom hrvatske dječje književnosti (Stjepan Hranjec 2006; Dubravka Težak i Milan Crnković 2002). Slobodan Prosperov Novak zaključio je da je Ivana Brlić-Mažuranić „najvažniji ženski glas u cjelokupnom trajanju hrvatske književnosti“.

Ivana Brlić-Mažuranić – "hrvatski Andersen“

U svojim je bajkama unijela dašak slavenske mitologije, s osobitim naglaskom na kršćanstvo, prirodu, majčinstvo i žetvu. Izdala je knjigu bajki Priče iz davnine, Bajke i basne, a 7 je bajki za njezinog života objavljeno u različitim časopisima, primjerice bajka Priča o goropadnom Mili i šestorici ptića rodovića u dječjem časopisu Smilje 1913., a Priča o Zorku Bistrozorkom i o Sreći objavljena je 1932. u Hrvatskom kolu.

Zbirka Priče iz davnine obuhvaća njezine najpoznatije bajke: Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč, Šuma Striborova, Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, Lutonjica Toporko i devet župančića, Sunce djever i Neva Nevičica te Jagor. Zbirka je prvi puta objavljena 1916. godine, a proglašena je prema mišljenju kritičara najboljom zbirkom umjetničkih bajki u hrvatskoj književnosti. Hrvatska dječja književnost bajke promatra se u odnosu na bajkovni opus autorice, pa tako Crnković i Težak dijele bajke prije Ivane Brlić-Mažuranić te nakon nje, odnosno na njezine oponašatelje.

Ivanina kuća bajke

Bajke Ivane Brlić-Mažuranić i danas žive i podsjećaju mnoge na lik i djelo velike hrvatske spisateljice. O tome svjedoči otvaranje multimedijalnog i interdisciplinarnog centra za posjetitelje, odnosno Ivanine kuće bajki. Centar je otvoren 13. prosinca 2013. u autoričinom rodnom mjestu Ogulinu kada je Hlapić proslavio sto godina postojanja. U svoje je bajke unijela dašak ogulinskog kraja, a svojom zbirkom uvrstila ogulinski kraj u bajkovitu baštinu Hrvatske. Svojim nadimkom „hrvatski Andersen“ pridonijela je razvijanju hrvatskog jezika i usmene baštine i uvrštavanju u svjetsku obitelj bajki i bajkopisaca. Samo dvije zemlje imaju Andersena – Danska Hansa Christiana Andersena, a Hrvatska Ivanu Brlić Mažuranić.

Djela Ivane Brlić-Mažuranić možete pronaći u Knjižari Ljevak. 
http://ljevak.hr/pretrazivanje/stranica-1?q=ivana+brli%C4%87+ma%C5%BEurani%C4%87


Izvori:
Djevojački dnevnici / Prvi dječji roman hrvatske književnosti
Dujić, L. (2013). Ženski red u Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić. Fluminensia, 25 (1), 7-19.
Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=154324

Ivana Brlić-Mažuranić – "hrvatski Andersen“
Zima, D. (2011). Bajke Ivane Brlić Mažuranić izvan "Priča iz davnine". Kroatologija, 2(1), 217-229.
Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=112150

Ivanina kuća bajke
http://www.ivaninakucabajke.hr/hr/o-nama/sto-je-ivanina-kuca-bajke/