155. godišnjica rođenja Vjenceslava Novaka

11. 09. 2014.

Hrvatski romanopisac, dramatičar, feljtonist, glazbeni kritičar i pedagog Vjenceslav Novak rodio se 11. rujna 1859. u Senju. Novakov otac Josip bio je podrijetlom Čeh, a majka Ivka podrijetlom iz Bavarske. Doselili su se u Senj gdje je otac sina Vjenceslava pokušao usmjeriti u trgovačke vode, no sin se nije slagao s očevim željama. Svoje osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje završio je u Gospiću. Radio je kao učitelj u senjskoj školi, upisao je Muzičku akademiju u Pragu nakon koje se zaposlio kao učitelj glazbe na Učiteljskoj školi u Pragu.

Svoje književno djelovanje započeo je pisanjem poezije, no pravu književnu afirmaciju postigao je pripovijestima i romanima u realističnom književnom stilu. Danas se smatra uglednim piscem hrvatskog realizma, a zvali su ga i hrvatskim Balzacom. Napisao je sedam romana i sto pripovjedaka, od čega je Pavao Šegota bila prva Novakova pripovijest napisana 1888. godine.

Teme njegovih književnih djela bile su usko vezane uz njegov rodni kraj Senj i Podgorje (primjerice, Pod Nehajem). Otkrivao je nova područja života i književnih poticaja, a prvi je u hrvatsku literaturu unio socijalne teme vezane uz velegradski život. Njegove pripovijesti U glib, Nezasitnost i bijeda, Iz velegradskog podzemlja slikaju život gradske sirotinje i siromašnih đaka.

Novak je realistički i s mnogo simpatije opisivao život radničkih obitelji i osuđivao korumpirano gradsko društvo. Bio je realist po književnoj sklonosti, idealist po naravi i odgoju, a širinom pogleda donio je hrvatskoj književnosti veliku novinu, to jest socijalne teme i sliku poniženog malog čovjeka.

U svom romanu Posljednji Stipančići majstorski je oslikao sudbinu i propadanje pojedinih osoba i cijelih obitelji iz zabačenih, malih primorskih mjesta. Umro je mlad, od sušice, u Zagrebu 20. rujna, skrhan problemima mnogobrojne obitelji i napornim radom.

Književna proizvodnja Vjenceslava Novaka u svojoj širini najbolji je dokumenat o hrvatskom narodnom i društvenom životu pri kraju 19. stoljeća i na početku 20. stoljeća.
Antun Barac

Izvor: