Predstavljanje knjige DRAGA MAMA autorice NADE MIHELČIĆ

07.12.2015.
„Sebe i ne smatram piscem, nego nekim tko silno voli gledati i slušati, a tek povremeno osjeti potrebu nešto reći. Želim govoriti djeci, jer ona zaista čuju to što govorite...“
NADA MIHELČIĆ

Naklada Ljevak
ima čast pozvati vas na predstavljanje posljednje knjige

Nade Mihelčić
Draga mama
u četvrtak, 10. prosinca 2015. u 12,00 sati
u Knjižnicama grada Zagreba,
Hrvatski centar za dječju knjigu,

Starčevićev trg 4, Zagreb.

Tom prigodom prisjetit ćemo se cjelokupnog književnog stvaralaštva nedavno preminule književnice Nade Mihelčić.

Sudjeluju:
Andrijana Kos-Lajtman
Dubravka Težak
Silvija Šesto
Ranka Javor


Ulomke iz knjige čitat će glumice Irena Tereza Prpić, Tea Šimičić i Lara Janić.
Susret moderira urednica Nives Tomašević.

Veselimo se vašem dolasku!

Za sve ostale informacije i recenzentske primjerke knjiga, slobodno se obratite na marketing@naklada-ljevak.hr

Više o knjizi pročitajte ovdje: http://www.ljevak.hr/knjige/knjiga-20306-draga-mama



NADA MIHELČIĆ
„'Ko je lijep sa 60 godina? Sa 60 godina možeš bit samo dobar i pametan il' zao i glup“



NADA O PISANJU:
„Ne postoji neko posebno vrijeme u danu ili u kalendaru kad se laćam pisanja. Pišem kad nakon poslovnih i privatnih obveza ili razonode imam vremena. Za razliku od uvriježenog mišljenja o tome kako bi se pisci trebali baviti isključivo pisanjem, smatram kako pisanje ne smije biti profesija. To je jedini način da se izbjegne očajna situacija kada danas sjedneš i moraš nešto napisati jer za dva mjeseca nećeš moći platiti režije ili ratu kredita.“

„Sebe i ne smatram piscem, nego nekim tko silno voli gledati i slušati, a tek povremeno osjeti potrebu nešto reći. Želim govoriti djeci, jer ona zaista čuju to što govorite, a i mislim kako je dobar dio književnosti namijenjene mladim čitateljima pisan možda ne toliko loše koliko neadekvatno.“


NADA O SVOJIM STRASTIMA I HOBIJIMA:


„Bila sam neobuzdana, puna života. S četrnaest godina sam završila alpinistički tečaj u Planinarskom društvu sveučilišta "Velebit", s petnaest sam se popela na Mt. Blanc, sa šesnaest sam ronila s bocama s kisikom... Istovremeno sam bila član zagrebačke zvjezdarnice i skupljala sličice Životinjskog carstva, sanjala sam o pravom "filmskom" poljupcu s dečkom, ali i maltretirala stariju sestru tražeći da sa mnom do besvijesti igra "Čovječe ne ljuti se" i uopće pokazivala kako se bez problema može spajati ono što je prema prosudbi odraslih nespojivo.“


NADA O ČITANJU:


„Čitala sam mnogo. Bila sam pravi stroj za gutanje knjiga i lakše mi je navesti koje nisam htjela čitati nego one koje sam gutala. Nisam voljela samo one knjige iz obvezne školske lektire. Jer dok sam dragovoljno čitajući Hemingwaya i ostale iz te škvadre, putovala svijetom iz avanture u avanturu, lektira me je gurala u neke opskurne ambijente i među likove koji mi se, gotovo bez iznimke, nisu dopadali. To me činilo duboko nesretnom, jer sam se osjećala kao laboratorijski štakor ubačen u labirint: ili ću dospjeti točno tamo gdje me oni žele vidjeti, ili ću lupati glavom o zid sve dok ne popustim. Sve drugo sam čitala s onom mojom nadaleko poznatom "proturječnošću", istovremeno čitajući knjige o Divljem zapadu Karla Maya zaljubila sam se preko ušiju u Jesenjina, postupno upoznavala Ameriku vođena simpatičnim lijenčinama Johna Steinbacka, W. Faulknera, i meni zanimljivim djelima T. Dreissera, po dvadeset puta čitala cijeli opus Remarka, a nešto kasnije me je J. P. Sartre vodio u posve nepoznato, P. Back me vodila u Kinu, Tagora u Indiju, a A. Camus me odveo do sjeverne Afrike i do mene same... Mogla bih nabrojiti još mnoge, no važnije je reći kako sam u tinejdžerskim godinama pročitala sve knjige poezije koje su mi došle pod ruku i posve dragovoljno učila napamet stotinjak pjesama. Najdraže? Mislim kako mi je tada bila najdraža cijela francuska ekipa na čelu s J. Prevertom.“