Zašto (ne) čitamo lektiru?

18.05.2017.
 

„Moram čitati lektiru“, rekao je. „A nemaš ni knjigu.“ „Eto, čitaj ako znaš slova“, rekao je zajedljivo. „Ah, Starac i more! Kaj se to još čita po školama?“

Ovaj kratak prizor iz romana Dom iza žice autorice Jasminke Tihi-Stepanić zorno prikazuje odnos što ga mali i veliki, sadašnji i nekadašnji čitatelji lektire imaju prema toj, često im omraženoj, školskoj aktivnosti. Upravo je stoga, jer razumije i upozorava, ali ne okrivljuje, Jasminka Tihi-Stepanić jedna od sudionica tribine pod nazivom Zašto (ne) čitamo lektiru? što će se u sklopu programa Miksano za male i mlade trećeg Zagreb Book Festivala održati na Ljetnoj pozornici Muzeja za umjetnost i obrt u 11 sati.

Hrvatska je, kažu, zemlja čiji stanovnici ne čitaju. Istraživanja i iz njih proizašle statistike to potvrđuju. Nemamo kulturu čitanja kao ni strategiju za njegovo promicanje i poticanje. Stara izreka tvrdi da sve, uključujući dobar odgoj pa i čitateljske navike, potječe iz roditeljskog doma, no što može učiniti obrazovni sustav?

Mnogo toga, složit ćemo se. Postaviti neka važna pitanja, ponuditi nekoliko mogućih rješenja i potom, možda i najvažnije, tim se rješenjima vodeći, krenuti spram naprednijeg, suvremenijeg i načitanijeg društva. Valja se, prije svega, zapitati čitaju li današnja djeca manje nego prije. Potvrde li se naše bojazni i uspostavi li se da je to točno, treba otkriti što je tome uzrok. Nedostatak slobodnog vremena, preopterećenost školskim obavezama ili prezasićenost novim tehnologijama? Moraju li nam, na putu promicanja čitanja, digitalni mediji biti neprijatelji ili njihove prednosti možemo promatrati kao važne i vrijedne saveznike u bitci za čitanje koja nam predstoji?

Kakvu ulogu imaju roditelji, a što može učiniti škola? Popisima za čitanje lektire promjena je neupitno potrebna. No kako pristupiti njegovu osvježavanju? Neki će reći kako bi klasike valjalo izbaciti, drugi će ustrajati na zatvaranju popisa pred djelima suvremene književnosti. S promjenama će se svi složiti, ali promjena promjene radi, bez kvalitetnog i dugoročnog plana, i nije pretjerano korisna.

Budući da i književni susreti, posebice književni festivali, trebaju biti mjesto razgovora o budućnosti i sudbini knjige i njenog čitatelja, na ova će i na mnoga druga važna pitanja odgovore dati sudionice tribine Zašto (ne) čitamo lektiru?: Dubravka Težak, Marina Gabelica, Vanja Jurilj i Jasminka Tihi-Stepanić, uz moderiranje Sunčice Findak.

Budući da je riječ o javnoj tribini, pozivamo i sve ostale, čitatelje, nečitatelje i svekoliku zainteresiranu javnost da nam se pridruži i razgovara s nama. Nećemo se pitati tko je kriv jer to je, svi se slažemo, ponajmanje bitno. Pokušat ćemo doći do rješenja. Jer to je jedino važno. Važno je kao zalog budućnosti u kojoj se nećemo pitati može li lektira biti poticaj na čitanje. Nećemo se pitati jer ćemo znati da, ne da može, već i mora!