Djelovanje oca hrvatske povijesne znanosti u 17. stoljeću
Ivan Lučić je trogirski plemić i učenjak koji se danas smatra utemeljiteljem znanstvenog historiografskog pristupa u Hrvatskoj.
Ivan Lučić potječe iz trogirske plemićke obitelji koja se u gradu Trogiru spominje još od 12. stoljeća. Povezanost hrvatskog Jadrana s Apeninskim poluotokom uzrokovala je da hrvatske obitelji uz svoje ime i prezime imaju svoje latinske oblike - primjerice de Luca, Luxae, Lucius, Lutius; hrvatski - Lucij, Lucich; talijanski - Lucio, Lutio. Tako se uz ime Ivana Lučića često dodaje latinski oblik - Lucius.
Lučić je vrlo rano izgubio roditelje te su o njemu brinuli članovi najuže obitelji. Školovao se u gradskoj trogirskoj školi, dobio je humanističku poduku u Rimu, a studij crkvenog i svjetovnog prava u Padovi. Doktorirao je 1628. iz crkvenog i svjetovnog prava, a 21. lipnja 1630. primio je lovorov doktorski vijenac s još nenavršenih dvadeset i šest godina.
Prilikom povratka u rodni kraj, Lučić obavlja niz gradskih službi kao član općinskog vijeća, gradski sudac i povjerena mu je briga o fontiku grada. Lučić je tada počeo prikupljati povijesne građe te proučava stare spise. Oko 1633. vraća se u Rim kako bi bio u kontaktu s učenjacima koji će kasnije doprinijeti njegovom znanstvenom radu. Lučiću je komunikacija s učenjacima i sunarodnjacima omogućila poznavanje znanstvenih i kulturnih kretanja u Europi.
Njegovo najvažnije djelo je De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex ili O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga. Djelo je pisano latinskim jezikom, a nastajalo je jedanaest godina. Prvo izdanje objavljeno je u Amsterdamu 1666. godine. Lučić je svoje djelo mijenjao i dopunjavao pri čemu su objavljena nekoliko izdanja (Frankfurt, 1667., Amsterdam, 1668.). Lučić je dugotrajno radio na ovom djelu pri čemu je veliku pozornost obratio na istraživanje i prikupljanje izvora te na usvajanje novovjekovnih historiografskih postavki. Lučić je kasnijim izdanjima priložio pet rodoslovlja na dva folija te šest historijsko-geografskih karata.
Lučić se u svojim djelima bavio životom sv. Ivana Trogirskog (Rim, 1657), povijesnim svjedočanstvima o Trogiru (1673.) čime to djelo donosi potpunu povijest nekog grada u Hrvatskoj, statutima i reformaciji grada Trogira (djelo izlazi posthumno 1708. godine).
Lučić je vrlo rano izgubio roditelje te su o njemu brinuli članovi najuže obitelji. Školovao se u gradskoj trogirskoj školi, dobio je humanističku poduku u Rimu, a studij crkvenog i svjetovnog prava u Padovi. Doktorirao je 1628. iz crkvenog i svjetovnog prava, a 21. lipnja 1630. primio je lovorov doktorski vijenac s još nenavršenih dvadeset i šest godina.
Prilikom povratka u rodni kraj, Lučić obavlja niz gradskih službi kao član općinskog vijeća, gradski sudac i povjerena mu je briga o fontiku grada. Lučić je tada počeo prikupljati povijesne građe te proučava stare spise. Oko 1633. vraća se u Rim kako bi bio u kontaktu s učenjacima koji će kasnije doprinijeti njegovom znanstvenom radu. Lučiću je komunikacija s učenjacima i sunarodnjacima omogućila poznavanje znanstvenih i kulturnih kretanja u Europi.
Njegovo najvažnije djelo je De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex ili O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga. Djelo je pisano latinskim jezikom, a nastajalo je jedanaest godina. Prvo izdanje objavljeno je u Amsterdamu 1666. godine. Lučić je svoje djelo mijenjao i dopunjavao pri čemu su objavljena nekoliko izdanja (Frankfurt, 1667., Amsterdam, 1668.). Lučić je dugotrajno radio na ovom djelu pri čemu je veliku pozornost obratio na istraživanje i prikupljanje izvora te na usvajanje novovjekovnih historiografskih postavki. Lučić je kasnijim izdanjima priložio pet rodoslovlja na dva folija te šest historijsko-geografskih karata.
Lučić se u svojim djelima bavio životom sv. Ivana Trogirskog (Rim, 1657), povijesnim svjedočanstvima o Trogiru (1673.) čime to djelo donosi potpunu povijest nekog grada u Hrvatskoj, statutima i reformaciji grada Trogira (djelo izlazi posthumno 1708. godine).
Značaj Ivana Lučića očituje se u činjenici da se prvi koristio historiografskom metodom. Nakon njega je uslijedila praznina do 19. stoljeća u povjesničarskoj djelatnosti u Hrvatskoj. Lučić je u svoj rad unio europske znanstvene misli 17. stoljeća pri čemu s razlogom nosi titulu oca hrvatske povijesne znanosti.
Izvor:
Novosel, Z. (2012.) "Ivan Lučić Lucius". u: Zbornik radova Društva studenata povijesti "Ivan Lučić-Lucius", god. XI., sv. 16. - 17. Zagreb. Str. 219. - 231.
Novosel, Z. (2012.) "Ivan Lučić Lucius". u: Zbornik radova Društva studenata povijesti "Ivan Lučić-Lucius", god. XI., sv. 16. - 17. Zagreb. Str. 219. - 231.