Svi mi nosimo zastave...

Miroslav Krleža autor je „najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske.“

Rođen u Zagrebu 1893. godine, Krleža je svojim građanskim korijenima moga zahvaliti za mogućnost solidnog obrazovanja, kao i za određenu kulturno – političku podlogu na kojoj je kasnije izgradio svoj opus i svoje stajalište i kao umjetnik i kao politička i javna osoba.

Nakon kratkog služenja u vojsci i sudjelovanja na bojištu u Galiciji, Krleža se 1917. godine vraća u Zagreb i započinje svoju karijeru kao profesionalni književnik. Dvadesetih godina on i supruga Bela postaju istaknuti društveno – umjetnički par, a njihov dom središte društvenog života Zagreba, što će i ostati sve do njihove smrti.   

Premda je Krležino stvaralaštvo izrazito određeno Zagrebom i njegovom kulturom, Krleža je bio i izuzetan poznavaoc drugih kultura i mnogo je puta izbivao iz Zagreba, od čega su među umjetnički najplodnijim izbivanjima bili putovanje u Rusiju, koje je rezultiralo zbirkom Izlet u Rusiju (1926), i boravak u Parizu, gdje je organizirao izložbu jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti (1949./50.).

U svojem djelovanju Krleža je prije svega želio zadržati ulogu umjetnika „kojemu je programatski i stvarno namjera fiksirati a ne uređivati svijet“, što mu je u tadašnjem svijetu izrazite i duboke društvene podijeljenosti dalo „polaznu, estetsku poziciju kao nedvojbenu za pristaše i za protivnike.“ Književnošću je Krleža bio očaran i kao umjetničkim izrazom i kao kulturnim modelom, a kroz nju je ostavio najdublje tragove na razvoju hrvatskog društva. 

Časopisi koje je pokrenuo, poput Plamena, Književne republike, časopisa Danas i Pečat, te prije svega, časopisa Republike i Forumapostali su orijentacijske točke hrvatskog modernizma. Njegova formativna i najistaknutija djela - glembajevska cjelina (U agoniji,Gospoda Glembajevi, Leda), roman Povratak Filipa Latinovicza i Balade Petrice Kerempuha - dovela su hrvatsku književnost u rang s europskom književnošću toga doba, a Krležine studije društvenih i kulturoloških kontorverzija kao djela Moj obračun s njima (1932) i Dijalektički antibarbarus (1939) dovele su do „odlučujućih rasprava o izgledima i održanju hrvatskog  društva.“

Za razliku od književnog djelovanja, koje je većinom nailazilo na odobravanje i divljenje, njegovo javno – političko djelovanje često je izazivalo žestoke reakcije i protivljenje. Usprkos tome, Krleža je sudjelovao u osnivanju i stabilizaciji brojnih institucija i programa poput "Društva književnika, Akademije, Matice hrvatske, Leksikografskoga zavoda (koji danas nosi njegovo ime), zaštite prava na dostojanstvo umjetnosti (Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, 1952), zauzimanja za slobodan razvoj hrv. jezika (potpora Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika)."

Početkom '90ih godina objavljena je Krležijana, enciklopedija posvećena Krležinom životu i radu, a 2000. godine započelo je izdavanje nejgovih sabranih djela. 

Izvor i citati:
http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/natuknice/120-hrvatska-enciklopedija/495-krleza-miroslav-he