Učitelji, prijavite se

Je li narodnost i jezik zaista svetinja svakoga naroda?

Svoje je školovanje književnik i publicist Dragutin Rakovac započeo u Zagrebu, a u Varaždinu gimnaziju 1824./5. Diplomirao je pravo i filozofiju, no nije radio u struci. Uređivao je različite novine i kalendare - Danicu i Ilirske novine, Koledar za puk, zatim list novoosnovanog gospodarskog društva, brinuo je o društvenoj zbirci i knjižnici. Na početku hrvatskoga narodnog preporoda bio je Gajev suradnik, no poslije je krenuo drugim smjerom. Uređivao s Ljudevitom Farkašem Vukotinovićem i Stankom Vrazom časopis Kolo, započinjući novo razdoblje u razvitku hrvatske književnosti.

Bio je osnivač Narodnog muzeja (1846.), marljivi sakupljač kojeg su prozvali narodnim prosjakom. Muzej se sastojao od tri odjela arheološkog, prirodoslovnog i knjižnice. Kao prvog čuvara zamijenio ga je 1851. Mijo Sabljar, a nakon njegove smrti brigu o arheološkoj zbirci i knjižnici preuzeo je Vatroslav Jagić.

Rakovac je prevodio s njemačkog jezika, pisao je pjesme, članke, igrokaze, kraće dramske tekstove, te se istaknuo kao antologičar i urednih brojnih listova. Njegov najvažniji politički spis je Mali katekizam za velike ljude. Rakovac u njemu u obliku pitanja i odgovora brani dostojanstvo hrvatskoga jezika i pravo na hrvatsku nacionalnu samobitnost prema mađarskoj vladavini. U djelu objašnjava kako stvoriti književnost koja ima autonomno značenje, a ne koja služi samo kao političko sredstvo te pokušava objasniti kako Hrvatska ima svoja municipalna prava nasuprot suprotnim tvrdnjama Mađara. Primjerak djela iz fonda Bavarske državne knjižnice, digitaliziran u sklopu projekta Google Books, dostupan je u cijelosti.

Dragutin Rakovac umro je 22. studenoga 1854., a nakon njegove smti objavljen je Dnevnik koji je pisao od 1830. godine, u kojem se zrcali doba kojem je predano pripadao. 

Rakovac bilježi sve, što je sam doživio i što je čuo od drugih, naročito činjenice političkoga značaja, borbu Iliraca i Magjarona, intrige protivnika Hrvata i političke dogodjaje izvan Hrvatske, u koliko bi imale veze i dodira sa borbama političkim u Hrvatskoj. On prati i književni rad u domovini pa i ekonomske i društvene prilike. Bilježi i privatne zgode pojedinih ličnosti, a znade i sam stavljati svoje opaske. Iznaša i familijarne stvari, pa i intimnije, sa ili bez komentara. Mnoga imena ne ispisuje, samo početno slovo, ili prvu slovku. Na nekim mjestima nije to lako odgonetnuti.

Ovi memoari vrlo su dragocjeni spomenik za političke i kulturne prilike u Hrvatskoj, a naročito u Zagrebu. Šteta, da nema starijih data i da je rukopis mjestimice manjkav. Bio kakav bio, dobro će nam služiti.

(Dnevnik Dragutina Rakovca. Priopćili E. Laszowski i Dr. V. Deželić St., 1922.)



Izvor.
http://knjiznica-vz.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=76&Itemid=126
http://www.nsk.hr/vox-populi-vox-Dei-u-spomen-na-hrvatskoga-narodnog-preporoditelja-dragutina-rakovca/
http://books.google.com.mx/books?id=dLoAAAAAcAAJ&num=20