"Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!"
... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.
Život najznačajnijeg hrvatskog realista i Krležinim riječima „barjaktara slobode“, Silvija Strahimira Kranjčevića, kao i njegovo stvaralaštvo, obilježeno je prije svega ljubavlju prema domovini, koja je samo rasla što je duže iz nje izbivao.
Rođen u Senju, pod kulom Nehaj, Kranjčeviću je njegova buntovna narav već rano u životu odredila put – po završetku gimnazije nije maturirao, već se uputio u Rim, gdje je pohađao elitni zavod Germanico-Hungaricum i trebao postati svećenikom. No, uskoro napušta i zavod i Rim, te se vraća u Hrvatsku i u Zagrebu završava jednogodišnji tečaj za učitelja, zanimanje kojim se bavio većinom svog života.
Buntovnu narav nije sasvim ostavio u djetinjstvu, a njegova politička stajališta i ljubav prema Hrvatskoj dovela su do ponovnog napuštanja domovine i postavila ga na dug put izgnanstva. Službovao je u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu, gdje je i umro 29. listopada 1908. godine. No, život izvan domovine samo je poticao vatru njegovog domoljublja i pjesme koje je pisao u Livnu i Bijeljini pokazale su se najzrelijima i najnadahnutijima u njegovu stvaralaštvu.
Ljubav prema domovini, te kontemplacija o čovjeku i Svemiru, tri su temelja Kranjčevićevog stvaralaštva, linija na kojoj se razvijao i na kojoj je sazrijevao kao pjesnik. Proslavio se prvom zbirkom pjesama pod nazivom Bugarkinje (1884), a zbirkama koje su kasnije uslijedile – Izabrane pjesme (1898), Trzaji (1902) i Pjesme (1908) – samo je potvrdio svoje mjesto najznačajnijeg, no i najomiljenijeg, pjesnika kraja 19. stoljeća.
Rođen u Senju, pod kulom Nehaj, Kranjčeviću je njegova buntovna narav već rano u životu odredila put – po završetku gimnazije nije maturirao, već se uputio u Rim, gdje je pohađao elitni zavod Germanico-Hungaricum i trebao postati svećenikom. No, uskoro napušta i zavod i Rim, te se vraća u Hrvatsku i u Zagrebu završava jednogodišnji tečaj za učitelja, zanimanje kojim se bavio većinom svog života.
Buntovnu narav nije sasvim ostavio u djetinjstvu, a njegova politička stajališta i ljubav prema Hrvatskoj dovela su do ponovnog napuštanja domovine i postavila ga na dug put izgnanstva. Službovao je u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu, gdje je i umro 29. listopada 1908. godine. No, život izvan domovine samo je poticao vatru njegovog domoljublja i pjesme koje je pisao u Livnu i Bijeljini pokazale su se najzrelijima i najnadahnutijima u njegovu stvaralaštvu.
Ljubav prema domovini, te kontemplacija o čovjeku i Svemiru, tri su temelja Kranjčevićevog stvaralaštva, linija na kojoj se razvijao i na kojoj je sazrijevao kao pjesnik. Proslavio se prvom zbirkom pjesama pod nazivom Bugarkinje (1884), a zbirkama koje su kasnije uslijedile – Izabrane pjesme (1898), Trzaji (1902) i Pjesme (1908) – samo je potvrdio svoje mjesto najznačajnijeg, no i najomiljenijeg, pjesnika kraja 19. stoljeća.