Sergej Jesenjin - sukob boemskog kavanskog života i sjećanja na seosku idilu djetinjstva
Sergej Jesenjin rođen je 3. listopada 1895. godine u selu Konstantinovo u Rjazanskoj guberniji tadašnje Carske Rusije. Djetinjstvo provedeno na selu, u kući njegove bake i djeda, utisci teškog, no jednostavnog, seoskog života postat će kasnije glavnim motivima njegovih pjesama i odredit će cjelokupan smjer njegovog književnog stvaralaštva.
Sa sedamnaest godina seli u Moskvu i upisuje se na Moskovsko sveučilište, gdje pronalazi inspiraciju za svoje stihove u ruskom folkloru, a dvije godine kasnije odlazi u Petrograd i svojim stihovima prepunim slika i motiva iz seoskog života brzo privlači pozornost unutar književnih krugova pjesnika tadašnje ruske prijestolnice. Susreće i prijateljuje s velikim ruskim književnicima poput Aleksandra Bloka i Andreja Bjelog. 1916. godine izdaje svoju prvu zbirku pjesama te ubrzo postaje jednim od najčitanijih i omiljenijih pjesnika. Oduševljava se gradskim životom i opija revolucijom i njezinim obećanjima.
No, ubrzo nakon Oktobarske revolucije dolazi do kraha iluzija o novoj, boljoj Rusiji koju je revolucija trebala donijeti i do velikog razočaranja u političku situaciju, nakon čega se odaje boemskom životu. U njegovoj lirici mjesto seoske idile zauzima privatna ispovijest, ispunjena motivima kavanskog života, pijanstva, nekonvencionalnog individualizma i poetizacije huliganstva. Piše pjesme poput Mangupa (1919.), Ispovijesti mangupa (1920.), Kavane Moskve (1924.) i Crnog čovjeka (1925.) kojima postaje metom oštre kritike novog, Staljinovog režima.
U jesen 1921. godine upoznaje slavnu američku balerinu Isidoru Duncan i, iako je ona znala samo nekoliko riječi ruskog, a on nije govorio ni jedan strani jezik, oženio se njome 1922. godine i posvetio joj nekoliko pjesama.
Posljednjih godina života, u neprestanom stvaralačkom zanosu, Jesenjin stvara neka od svojih najboljih ostvarenja poput ispovijedne lirske pjesme pod nazivom Ana Snjegina, u kojoj se prisjeća rodnog kraja i događaja kojima je svjedočio u ljeto 1918. godine. No, istovremeno se u potpunosti odaje piću i alkoholizam ga na kraju dovodi do samoubojstva u jesen 1925. godine. A posljednja pjesma koju je prije smrti napisao, Zbogom, prijatelju, zbogom do danas ostaje jedna od njegovih napotresnijih pjesama.