Obljetnica rođenja Gustava Krkleca
Gustav Krklec, rođen u Udbinji kraj Karlovca 23. lipnja 1899. godine, bio je ugledni prevoditelj i jedan od najznačajnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća.
Rodio se u mjestu Udbinja kraj Karlovca na samom kraju 19. stoljeća. Djetinjstvo je proveo u Hrvatskom zagorju, što je ostavilo neizbrisiv trag u njegovom književnom stvaralaštvu.
Svojim se stihovima istaknuo već vrlo rano – sa samo šesnaest godina. Iako se na književnoj sceni pojavio gotovo istodobno s velikanima kao što su Krleža, Andrić, Ujević i Šimić svojim je poslijeratnim zbrikama stihova Lirika (1919.) i Srebrna cesta (1921.) postigao velik uspjeh.
Zbog sudjelovanja u prosvjedima protiv tadašnje vlasti, a zatim zbog temperamenta i loših ocjena, nekoliko puta mijenja gimanzije. U Zagrebu nakon toga studira filozofiju, piše kritike, feljtone i putopise, a s Antunom Brankom Šimićem uređuje istaknuti časopis Juriš. Kao reporter odlazi u Beograd, gdje ostaje sve do kraja Drugog svjetskog rata, a tamo nastaju i njegove zrele zbirke San pod brezom i Darovi za bezimenu.
Tokom čitavog života bavio se i prevodilaštvom. Prevodio je većinom s ruskog, slovenskog, njemačkog i češkog jezika, a bio je i prvi predsjednik Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Među njegovim književnim prijevodima posebno se ističu oni Puškina, Prešerna i Bertola Brechta.
Za svoje stvaralaštvo nagrađen je uglednom Antunovskom nagradom 1944. godine, a u kasnim godinama života dobiva i Nagradu Vladimira Nazora za životno djelo (1968. godine). Do smrti 1977. godine živi u Zagrebu.
Rodio se u mjestu Udbinja kraj Karlovca na samom kraju 19. stoljeća. Djetinjstvo je proveo u Hrvatskom zagorju, što je ostavilo neizbrisiv trag u njegovom književnom stvaralaštvu.
Svojim se stihovima istaknuo već vrlo rano – sa samo šesnaest godina. Iako se na književnoj sceni pojavio gotovo istodobno s velikanima kao što su Krleža, Andrić, Ujević i Šimić svojim je poslijeratnim zbrikama stihova Lirika (1919.) i Srebrna cesta (1921.) postigao velik uspjeh.
Zbog sudjelovanja u prosvjedima protiv tadašnje vlasti, a zatim zbog temperamenta i loših ocjena, nekoliko puta mijenja gimanzije. U Zagrebu nakon toga studira filozofiju, piše kritike, feljtone i putopise, a s Antunom Brankom Šimićem uređuje istaknuti časopis Juriš. Kao reporter odlazi u Beograd, gdje ostaje sve do kraja Drugog svjetskog rata, a tamo nastaju i njegove zrele zbirke San pod brezom i Darovi za bezimenu.
Tokom čitavog života bavio se i prevodilaštvom. Prevodio je većinom s ruskog, slovenskog, njemačkog i češkog jezika, a bio je i prvi predsjednik Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Među njegovim književnim prijevodima posebno se ističu oni Puškina, Prešerna i Bertola Brechta.
Za svoje stvaralaštvo nagrađen je uglednom Antunovskom nagradom 1944. godine, a u kasnim godinama života dobiva i Nagradu Vladimira Nazora za životno djelo (1968. godine). Do smrti 1977. godine živi u Zagrebu.
