Život posvećen književnosti – Antun Branko Šimić
Rođen 18. studenog 1989. godine u Drinovcima kod Gruda u Hercegovini, Antun Branko Šimić profilirao se kao pjesnik vrlo rano. Objavljuje u književnim časopisima već kao petnaestogodišnjak, a školovanje prekida u 19. godini svog života kako bi pokrenuo časopis Vijavica, jedan od tri časopisa koje će za svog kratkog životnog vijeka objavljivati. Odustavši od školovanja i posvetivši se književnosti, živio je teško i siromašno. Njegove borbe s dugom i teškom bolešću, životom u gradu naspram djetinjstva na selu te posvemašnjeg siromaštva u kojem je živio satkale su niz motiva koji čine njegovu poeziju jednom od najiskrenijih i najcjenjenijih u hrvatskoj književnosti.
Započevši svoj umjetnički razvoj pod utjecajem A. G. Matoša, Šimićevo rano stvaralaštvo karakteriziraju sjetni, nostalgični, romantični stihovi protkani motivima sjećanja na djetinjstvo, zavičaj i prošla vremena. No, ubrzo raskida s Matošem i, pod utjecajem bečkog ekspresionističkog lista Der Sturm, u Šimićevom stvaralaštvu dolazi do dramatičnog zaokreta. On odbacuje matoševsku i regionalističku poeziju, zalaže se za odbacivanje svega estestkog, dekorativnog, njegovim riječima 'suvišnog', i okreće se novom pjesničkom izražaju – pomalo šturom, no odlučnom, razgovijetnom i jezgrovitom. Pokreće svoj drugi književni časopis Juriš (1919.), a godinu kasnije izdaje jedinu zbirku pjesama objavljenu za njegova života – Preobraženja.
Tom je kratkom zbirkom, sastavljenom od samo 48 pjesama, Šimić sam usvojio nova shvaćanja književnosti i potpuno drugačiji doživljaj svijeta i života, a time i otvorio nove horizonte i unio nove svjetove u hrvatsku književnost. Počeo je stvarati novi, slobodni stih, uveo je pojmovno pjesništvo i prezentirao ekspresionističku estetiku preobrazbe stvarnosti. Preobraženja, prva i najpoznatija zbirka slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti, kako joj i sam naslov kaže, predstavlja točku u kojoj se preobrazila osoba, sam pjesnik, a njegovom preobrazbom došlo je i do promjene paradigme u književnosti njegova vremena.
Kroz njegov se sažeti izraz provlače motivi ljubavi i smrti, slabosti tijela i snage duha, prolaznosti kao najveće ljudske nepravde, a u posljednjim se godinama svog života okreće socijalnoj tematici. Pod utjecajem uvjeta u kojima je živio i sve težeg zdravstvenog stanja, Šimić se okreće problematici ljudskog tijela i kritici društva svog vremena, te piše ciklus pjesama o siromasima i zbirku koju je htio tiskati pod nazivom Pjesme o tijelu.
Sredinom 1925. godine, uslijed dugotrajnog bolovanja od tuberkuloze, Antun Branko Šimić preminuo je u Zagrebu u dobi od samo 27 godina.
Većina njegovog stvaralaštva ostala je neobjavljena sve do 1950-ih i 1960-ih godina, kada izlaze različita izdanja sabranih djela, a 1970. godine njemu u čast pokrenuta je kulturna manifestacija Šimićevi susreti, koja je prošle godine proslavila 50. obljetnicu održavanja.
