Književnost kao prisjećanje
U književnoj teoriji prevladava glas profesionalnih čitatelja – priznatih pisaca, utjecajnih kritičara, urednika, prevoditelja, lektora... Jednom riječju – stručnjaka iza kojih stoji neka vrsta autoriteta ili prosudbena zadaća koja dalje oblikuje kritičarski stav prema književnosti. Svi profesionalni čitatelji, nakon pomnog čitanja teksta, kreću u izražavanje svog čitateljskog iskustva kroz osvrte i kritike, koje dalje potkrepljuju pozivanjem na druge autoritete i teorijske pretpostavke struke. Unutar te struke neprofesionalni čitatelji, iako u većini, predstavljaju nijemi subjekt, tihu većinu koja nije osobito relevantna i čija se recepcija književnosti bilježi posredno – kroz pretpostavke stručnjaka.
„Jedan od sporednih ciljeva ovog istraživanja bio je dati glas šutljivoj većini neprofesionalnih čitatelja.“
Središte istraživanja koje je Lovro Škopljanac provodio tokom 2010. i 2011. godine bila su prisjećanja suvremenih neprofesionalnih čitatelja na književne tekstove koje su pročitali i ono što u sjećanju vežu uz ta čitateljska iskustva. Za potrebe istraživanja, grupacija neprofesionalnih čitatelja ograničena je na sve punoljetne osobe koje su pročitale barem tri književna djela, a njihovom se čitateljskom iskustvu pristupilo na sasvim drugačiji način – putem kategorije sjećanja ili prisjećanja.
Polazeći od glavne teze da se neprofesionalni čitatelji kada promišljaju i razgovaraju o književnosti služe vlastitim pamćenjem i prisjećanjem na djelo, Škopljanac je svoje istraživanje koncipirao kao niz polustrukturiranih intervjua – samo djelomično usmjeravanih razgovora koji su se odvijali u prostorijama javnih knjižnica, bez veće pripreme ispitanika – kako bi ti razgovori što više nalikovali uobičajenim razgovorima koje neprofesionalni čitatelji vode o književnosti.
ZANIMLJIVOSTI IZ REZULTATA ISTRAŽIVANJA
Samo je istraživanje dalo zanimljiva opažanja i rezultate. Izbor ispitanika, iako nasumičan, pokazao je kako je većina redovitih čitatelja i čitateljica bila visokog stupnja obrazovanja, dok je skupina slabije obrazovanih bila potpuno nezastupljena.
Istraživanje je, po pitanju spola ispitanika, potvrdilo suvremene europske trendove – redovitih čitateljica književnosti ima više od redovitih čitatelja (u istraživanju ih je sudjelovalo gotovo dvostruko više od muških čitatelja).
Opći rezultati pokazuju da se ispitanici u velikoj većini više prisjećaju muških autora, no čitateljice su se ipak češće prisjećale ženskih autora i književnih djela u kojima su glavne protagonistice žene.
Zanimljiv je i fenomen koji se javlja kod starijih čitatelja, koji u velikoj mjeri povezuju djela kojih se prisjećaju s autorima i njihovim biografijama, te i dalje njeguju ideju da pisac izravno komunicira s čitateljem kroz djelo. Njegujući te pretpostavke i procjenjujući po njima vrijednost književnih djela, kod starijih se čitatelja javlja veliko razočaranje u 'modernu književnost'. Po njima, to su elementi koji redovito izostaju u modernim književnim djelima te se 'često prevare u odabiru djela, jer im naslov ništa ne govori'.
ELEMENT SVIĐANJA I PERCEPCIJA LEKTIRE
Tokom istraživanja razotkrilo se i nekoliko obrazaca koji su prisutni kod ispitanika neovisno o dobnoj skupini, spolu ili stupnju obrazovanja, a međusobno su isprepleteni. Jedna od glavnih odrednica kojom neprofesionalni čitatelji prosuđuju književna djela jest KATEGORIJA PRISNOSTI, tj. SVIĐANJA. Književna djela kojih su se lako i rado prisjetili kod ispitanika su najčešće budili i pozitivne osjećaje – osjećaj uživanja u čitanju, ispunjenosti i mogućnost povezivanja nekog elementa djela s vlastitim iskustvima.
S druge strane, negativni osjećaji vezani uz okolnosti čitanja rezultirali su i time da se ispitanici nekih književnih djela nisu uopće željeli prisjećati ili su ih u potpunosti potisnuli. Takve negativne okolnosti u velikom broju ispitanika stvorile su zazor, a ponekad i strah od čitanja, a većinom se vežu uz element prisile koji je prisutan kod čitanja lektire.
Kod većine se ispitanika javlja jasno razgraničenje između onoga što su morali čitati i onoga što su odabrali čitati. Lektiru, a prije svega srednjoškolsku lektiru, kasnije u životu definirali su kao „neizdiferencirani korpus naslova koji pamte u kontekstu prisile“. Neki su išli čak toliko daleko da su izjavili kako su im pojedina djela izazvala „traume“. Pojedine čitatelje takav zazor od čitanja, prije svega književnih djela koja spadaju u 'visoku književnost' ili 'klasike', prati cijeli život, dok neki izražavaju žaljenje što su zbog tog 'elementa prisile' propustili pročitati neka od književnih djela te im se u kasnijim godinama života vraćaju.
Potpune rezultate istraživanja i teorijsku podlogu i nadopunu pročitajte u novom izdanju Naklade Ljevak:
www.ljevak.hr/knjige/knjiga-16065-knjizevnost-kao-prisjecanje