Dom iza žice
Izgubiti se, a ipak biti tu stanje je u kojem se nađe svaki tinejdžer. S vremena na vrijeme. I kako se onda vratiti? Kako se pronaći ako se nisi zapravo izgubio? Izgubiti se, a biti ovdje jest kao poskliznuti se na koru od jabuke. Statistika govori u prilog tome da ćeš ostati stajati. Činjenica je, ipak, da neumoljivo padaš.
No, niti pasti nije najgora stvar na svijetu. Najgore je kada te nema tko dočekati, pružiti ti ruku i pomoći ti da ustaneš. Nema te tko podići čak niti kada to podizanje označava prelazak granice između ispravnog i pogrešnog, zakonja i bezakonja, bezbrižnog mladenaštva i grubog, brzog odrastanja. Prva su pomoć, i najveći uzori, premda to u najosjetljivijoj dobi nikada ne bismo priznali, roditelji. Što kada je njihovo mjesto, bili oni ovdje ili negdje daleko, ispražnjeno?
Četrnaestogodišnji Gabrijel posve je običan dječak na pragu mladenaštva. Osim što se često ističe na satovima lektire. I, još češće, prekratkim hlačama i reklamnim majicama kojima ga snabdijeva majka Ljilja. Nije ona loša majka, samo nije imala sreće u životu. Njezini su gazde mahom muškarci neukrotivih nagona, a njezina su, vrlo rijetka, primanja nedostatna za sve potrebe žene u najboljim i dječaka u najosjetljivijim godinama. Žena, podrazumijeva se, ne smije zapostavljati svoj izgled jer izgled je danas sve. Mora biti njegovana i dotjerana čak i kada za to žrtvuje toplinu vlastitog doma. Prioriteti se, ipak, moraju znati.
Potaknut neimaštinom i podrugljivim pogledima razrednih kolega, Gabrijel kreće na put koji je, naizgled, jednosmjerna karta u propast, put s kojega se samo rijetki vraćaju neokaljani, put koji razdvaja ispravne od pogrešnih. Put koji, slijep na boje, razdvaja crno od bijelog, zatvarajući oči pred činjenicom da je i cesta na njemu – siva.
Nakon romana Imaš fejs? i Bacit ću ti kompjuter kroz prozor autorica brojnih uspješnica za djecu i mlade Jasminka Tihi-Stepanić zaplovila je vodama angažirane književnosti, postavivši pred čitatelja mnoga pitanja o kojima drugi šute. Ta pitanja u javnom diskursu najčešće ostaju neodgovorena, vrlo su rijetko čak i izgovorena. No postavivši četrnaestogodišnjaka u središte zbivanja, a pripovjedača negdje posve izvan fokusa čitateljske pozornosti, autorica je uspjela iznijeti roman lišen patetike, dociranja i svega onog što, po uvriježenim pravilima hrvatske književnosti za mlade, roman čini odgojno-obrazovnim tekstom. Obrazovna se metoda ovdje temelji na sustavu pokušaja i pogrešaka glavnog junaka, jedinom sustavu što ga tinejdžeri diljem svijeta poznaju i priznaju, jedinom sustavu čija će težina, možda, doprijeti do njih.
Je li to i bila autoričina namjera? Upozoriti? Svakako. Ne samo na problem maloljetničke delinkvencije već i na višestruko zakazali sustav, sustav koji svoju pogrešku ne priznaje, a tuđu ne oprašta. Taj sustav ne pomaže izgraditi topao i siguran dom za mlade čiji se životi nađu na prekretnici. Zašto i bi kad je za njih pripremio jedan sasvim drugačiji, dom iza žice. No je li se taj isti sustav zapitao što će se dogoditi jednom kad žice nestane ili kad je, još gore, bude toliko da više nećemo znati gdje joj je granica i tko je s prave, a tko s krive strane?
Preuzeto s portala Pročitaj to.
Autor: P. M.
No, niti pasti nije najgora stvar na svijetu. Najgore je kada te nema tko dočekati, pružiti ti ruku i pomoći ti da ustaneš. Nema te tko podići čak niti kada to podizanje označava prelazak granice između ispravnog i pogrešnog, zakonja i bezakonja, bezbrižnog mladenaštva i grubog, brzog odrastanja. Prva su pomoć, i najveći uzori, premda to u najosjetljivijoj dobi nikada ne bismo priznali, roditelji. Što kada je njihovo mjesto, bili oni ovdje ili negdje daleko, ispražnjeno?
Četrnaestogodišnji Gabrijel posve je običan dječak na pragu mladenaštva. Osim što se često ističe na satovima lektire. I, još češće, prekratkim hlačama i reklamnim majicama kojima ga snabdijeva majka Ljilja. Nije ona loša majka, samo nije imala sreće u životu. Njezini su gazde mahom muškarci neukrotivih nagona, a njezina su, vrlo rijetka, primanja nedostatna za sve potrebe žene u najboljim i dječaka u najosjetljivijim godinama. Žena, podrazumijeva se, ne smije zapostavljati svoj izgled jer izgled je danas sve. Mora biti njegovana i dotjerana čak i kada za to žrtvuje toplinu vlastitog doma. Prioriteti se, ipak, moraju znati.
Potaknut neimaštinom i podrugljivim pogledima razrednih kolega, Gabrijel kreće na put koji je, naizgled, jednosmjerna karta u propast, put s kojega se samo rijetki vraćaju neokaljani, put koji razdvaja ispravne od pogrešnih. Put koji, slijep na boje, razdvaja crno od bijelog, zatvarajući oči pred činjenicom da je i cesta na njemu – siva.
Nakon romana Imaš fejs? i Bacit ću ti kompjuter kroz prozor autorica brojnih uspješnica za djecu i mlade Jasminka Tihi-Stepanić zaplovila je vodama angažirane književnosti, postavivši pred čitatelja mnoga pitanja o kojima drugi šute. Ta pitanja u javnom diskursu najčešće ostaju neodgovorena, vrlo su rijetko čak i izgovorena. No postavivši četrnaestogodišnjaka u središte zbivanja, a pripovjedača negdje posve izvan fokusa čitateljske pozornosti, autorica je uspjela iznijeti roman lišen patetike, dociranja i svega onog što, po uvriježenim pravilima hrvatske književnosti za mlade, roman čini odgojno-obrazovnim tekstom. Obrazovna se metoda ovdje temelji na sustavu pokušaja i pogrešaka glavnog junaka, jedinom sustavu što ga tinejdžeri diljem svijeta poznaju i priznaju, jedinom sustavu čija će težina, možda, doprijeti do njih.
Je li to i bila autoričina namjera? Upozoriti? Svakako. Ne samo na problem maloljetničke delinkvencije već i na višestruko zakazali sustav, sustav koji svoju pogrešku ne priznaje, a tuđu ne oprašta. Taj sustav ne pomaže izgraditi topao i siguran dom za mlade čiji se životi nađu na prekretnici. Zašto i bi kad je za njih pripremio jedan sasvim drugačiji, dom iza žice. No je li se taj isti sustav zapitao što će se dogoditi jednom kad žice nestane ili kad je, još gore, bude toliko da više nećemo znati gdje joj je granica i tko je s prave, a tko s krive strane?
Preuzeto s portala Pročitaj to.
Autor: P. M.