OBRAZOVNI KURIKULUMI, STANDARDI I KOMPETENCIJE
Istraživač teorije i metodologije kurikuluma, autor nekoliko tekstova o metodičkim i kurikulskim obzorima te priređivač Nacrta strategije za promjene hrvatskoga odgojno-obrazovnog sustava, prof. dr. sc. Dragutin Rosandić napisao je knjigu „Obrazovni kurikulumi, standardi i kompetencije: s posebnim usmjerenjem na jezično-književno područje.“
Knjiga je podijeljena na nekoliko poglavlja:
- Kurikulumska teorija i metodogologija
- Metodološki modeli
- Kurikulum u hrvatskoj teoriji i metodologiji
- Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i opće obvezno obrazovanje u osnovnoj i srednjoj školi
- Pedagogijski, edukologijski, didaktički i metodički prinosi kurikulumskoj teoriji i metodologiji
- Vrste kurikuluma
- Kurikulumski teorijsko-metodološki predlošci za stvaranje kurikuluma
- Jezično-komunikacijsko područje
- Metodologija promjena hrvatskoga školstva
- Promjene hrvatskoga odgojno-obrazovnog sustava
- Vrednovanje odgojno-obrazovnog sustava
- Internacionalizacija sustava
- Uzorak obrazovnoga standarda za materinski jezik
- Ususret novim promjenama hrvatskoga odgojno-obrazovnog sustava
- Učenje kompetencija
Autor je u Predgovoru knjige naglasio sljedeće:
"Knjiga se opredjeljuje za znanstvenu metodologiju u promjenama hrvatskoga odgojno-obrazovnog sustava i njegovo uključivanje u kontekst europskih odgojno-obrazovnih sustava, utemeljenost u filozofiji odgoja i obrazovanja na načelima demokracije, pluralizma, ljudskih prava, nacionalnog identiteta, interkulturalizma i višejezičnosti. Knjiga je namijenjena svim institucijama koje se bave odgojem i obrazovanjem (agencijama za obrazovanje, školama, učiteljicamau/učiteljima, roditeljima, znanstvenim institucijama, resornom ministarstvu i njegovim stručnim službama te široj društvenoj i kulturnoj javnosti."
Zašto je knjiga namijenjena velikom broju odgojno-obrazovnih skupina?
Autor ističe da je kurikul sustav koji ne obuhvaća samo sadržaj odgoja i obrazovanja, već obuhvaća sve aktivnosti koje se odnose na planiranje, primjenu i vrednovanje postignuća odgojno-obrazovnoga procesa. Koliko je pojam važan, potvrđuje činjenica da je Bobbitt objavio djelo How to make Curriculum, kojim započinje razvoj kurikulske teorije i metodologije o promjenama školskoga/odgojno-obrazovnog sustava 1924. godine.
Kada uzmemo u obzir strukturne značajke, kurikul ima više sastavnica, poput utvrđivanja društvenih potreba, ciljeva (svrha odgoja i obrazovanja u konkretnim društvenim uvjetima, izbora sadržaja (kriteriji izbora - društvena relevantnost, primjerenost, ostvarivost, učinkovitost) te organizacije sadržaja u odgojno-obrazovnom procesu. U primjeni kurikulske metodologije vrijede načela znanstvenosti, kompetitivnosti, interdisciplinarnosti, nacionalnih specifičnosti, adekvatnosti, koherentnosti i metodološke valjanosti te načelo uporabivosti. Autor ističe da je u provedbi promjena hrvatskoga školskog sustava često iznevjerno načelo kompetitivnosti.
Autor knjige prati i propituje kurikulumsku teoriju i metodologiju od devedesetih godina 20. stoljeća pa do danas u internacionalnom i nacionalnom kontestu. Rosandić se usmjerio i na promjene odgojno-obrazovnog sustava od devedesetih godina prošlog stoljeća pa do danas te ističe da promjene u Hrvatskoj ne slijede metodologiju i teoriju kurikuluma sve do prvog desetljeća 21. stoljeća.
B. Robinsohn smješta kurikul u širi društveni i kulturni prostor. Zato, važno je da svi koji se bave kurikuluskom metodologijom imaju obzira prema općem cilju odgoja koji se sastoji u pripravi pojedinca za suočavanje sa životnim situacijama, takva priprava postiže se stjecanjem kvalifikacija i dispozicija, a one se postižu posredovanjem različitih elemenata kurikula. Na taj način, kurikul postaje „škola otvorenih vrata.“
Na kraju možemo zaključiti:
Uvrštavanje različitih sadržaja mora zadovoljiti stjecanje kompetencija. Važno je uključiti zavičajnu kompetenciju (kompetencija na materinjem jeziku) koja ima čelno mjesto u sustavu kompetencija. Na predmetu Hrvatski jezik učenici moraju steći jezično komunikacijsku kompetenciju koja se utemeljuje na znanju o jeziku, a uključuje različite vrste djelatnosti poput govorenja, slušanja, čitanja, pisanja i prevođenja. Uz to, komunikacijska jezična kompetencija povezuje se s leksičkom, gramatičkom, fonetskom, pravogovornom, pravopisnom, fonetičkom, leksičkom, gramatičkom, stilističkom spremnosti. Osobito je važno stjecanje pravopisne kompetencije koja podrazumijeva znanje pravopisa i pravila te njihovu primjenu u vlastitom i tuđem pismenom izražavanju, odnosno pisanim tekstovima.
Sve ovo nas navodi i na autorov stav koji je zapisao u knjizi:

http://www.ljevak.hr/knjige/knjiga-15172-obrazovni-kurikulumi-standardi-i-kompetencije-