PO ČEMU PAMTIMO PABLA NERUDU?
Pablo Neruda bio je čileanski pjesnik i diplomat koji je rođen u Parralu 12. srpnja 1904., a umro je u Santiagu 23. rujna 1973. godine. Njegovo pravo ime bilo je Neftali Ricardo Reyes Basoalto, a svoj pseudonim Pablo Neruda uzeo je prema češkom književniku Janu Nerudi i legalizirao ga 1946. godine.
Neruda je bio jedan od najčitanijih i najprevođenijih pjesnika 20. stoljeća, a najznačajnije su njegove ljubavne pjesme: 100 soneta o ljubavi i 20 ljubavnih pjesama i jedna očajnička.
Objavio je tridesetak knjiga, a pisao je o Španjolskom građanskom ratu i osudio španjolski fašizam (Španjolska u srcu i Boravište na zemlji).
Njegovo djelo Sveopći spjev prikazuje latinoameričku mitologiju, legende i povijest, a postalo je simbolom čileanskog naroda.
Pablo Neruda nagrađen je brojnim priznanjima i nagradama, a dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1971. godine.
Izdvajamo iz Nerudina opusa:
od tolikih stvari koje sam spoznao,
i to je kao da nosim vreću golemog kamenja
ili kao da kiša neprestano pada
po mome sjećanju. / Ne pitaj me
Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotuđivo strano,
sve bijaše tuđe i ničije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima. / Prije
Danas me pustite samog
da budem sretan,
sa svima ili bez ikog,
sretan sa travom i pijeskom,
sretan sa zrakom i zemljom,
sretan s tobom,
s tvojim usnama
sretan. / Sretan
Zabranjeno je ne tražiti sreću,
ne živjeti život s pozitivnim stavom,
ne smatrati da uvijek možemo biti bolji;
Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe
ovaj svijet ne bi bio isti. / Zabranjeno je
I napoznatija Nerudina pjesma je....
trepere modre zvijezde u planini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Izvor:
Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga: MI-NO., Zagreb: 2007.