PROČITAJTE NAJNOVIJU PRIČU JASMINKE TIHI-STEPANIĆ!

Jasminka Tihi-Stepanić

Plavi dan

 

 

„Sve obične obitelji slične su jedna drugoj. One posebne posebne su svaka na svoj način”, kaže mama.

„Isti smo kao drugi, samo malo drukčiji”, kaže tata.

Takvima nas čini moja sestra Tina, koja bi, da ide u običnu školu, išla u drugi razred. Ona ne govori kao druga djeca. Njezine riječi razumijemo samo mama, tata i ja. Tina ne poznaje slova. Ni jedno jedino, čak ni A!

Ona ne vidi svijet kao vi i ja. A ne! Pokazat ću vam to na jednom primjeru.

Mi dane u tjednu ne zovemo kao ostali ljudi. Naši su dani obojeni! Tako je ponedjeljak žuti dan, utorak zeleni, srijeda ljubičasti, četvrtak crveni, petak plavi, subota narančasti, a nedjelja bijeli.

Svakoga ponedjeljka mama na listu papira nacrta sedam kućica. Svaku oboji bojom predviđenom za taj dan. Kad on završi, Tina prekriži kućicu koja ga označuje. Jedva čeka da prekriži crvenu jer poslije nje dolazi – plava.

Kad je plavi dan, Tina odlazi s djecom iz Centra na bazen. Dražesna je kad u kostimu plave boje stane uz rub bazena. Debeljuškasta, punih ruku i nogu, s trbuščićem koji joj nimalo ne smeta i s osmijehom koji obasjava njezino okruglo lice, baca se u bazen – pljuuus! – i pliva. Pliva i pliva…

 

***

 

Prošlog plavog dana dogodilo se nešto neočekivano. Tina je hodala gore-dolje po stanu, zapinjala sportskom torbom za sve na što bi naišla i čekala polazak. Baš kad je mama povukla zasun na vratima, zazvonio joj je mobitel. Tina se uznemirila. Mobitel nikada ne zvoni dok ona na plavi dan izlazi.

Mama je nestrpljivo slušala sugovornika, a onda je rekla da se to nije smjelo dogoditi jer je danas plavi dan.

Pokušala je Tini objasniti da dječaci treniraju vaterpolo jer uskoro imaju važnu utakmicu. Tini to nije značilo ništa. Bio je plavi dan, a netko joj ga je ukrao. Plakala je neutješno.

 

***

 

Danas je opet osvanuo plavi dan. Mama, Tina i ja došle smo na bazen prije djece iz Centra. Tina je sama plivala od jednog ruba bazena do drugog, spretno se okretala i vraćala. Mahala je žustro rukama i nogama, a od njezinih udaraca voda se dizala u malim vodoskocima i prštala uokolo kao da se veseli zajedno s njom.

Sat se bližio kraju. Terapeutkinja je zazviždala i djeca su počela izlaziti iz bazena. Zviždaljka se oglasila još nekoliko puta, no Tina je i dalje plivala. Oko bazena natiskali su se odgajateljice iz Centra, spasioci u žutim majicama, fizioterapeutkinje, trener vaterpolista i cijela njegova momčad i nagovarali Tinu da iziđe iz bazena, no ona je i dalje plivala. Prošli su joj plavi dan upropastili, i to se trebalo nadoknaditi.

Reda mora biti!

Vaterpolisti su sjeli na tribine i čekali.

Kad se isplivala do mile volje, Tina je izišla i rekla: „Plavi dan – plivanje.”

Mama se gotovo onesvijestila, ja nisam mogla vjerovati svojim ušima, teta iz Centra rekla je da je to čudo! Moja je sestra rekla svoje prve riječi tako razgovijetno da smo je svi razumjeli.

 

***

 

Poslije bazena otišle smo na pizzu da proslavimo Tinine prve riječi. Pridružio nam se tata. Dok smo uživali u slasnim zalogajima, povremeno bismo rekli plavi dan, a Tina bi nas dopunila riječju plivanje. Smijali smo se glasno. Sreća je prštala oko nas kao kapljice vode oko Tine u bazenu.

Ljudi za susjednim stolovima pogledavali su nas s nelagodom. Što je ovima? Malo su fiju-briju! Ali tko ih šljivi! Naš je plavi dan uspio da bolje nije mogao.