SRETAN BOŽIĆ!
Izgubljeni božićni paket
Božićni je paket jurio sortirnim centrom, gore-dolje, lijevo-desno, srećući usput mnoge druge pakete koji su putovali na sve strane svijeta.
„Kamo ti ideš?“ dovikne jednom ovećem paketu pored kojeg je prolazio.
„U Maroko!“ stigne ponosni odgovor.
„Ooo, čitao sam da je tamo lijepo toplo.“
„Jest, jest, ali ja ne volim vrućinuuuu…“ Veliki je paket odjurio niz sortirnu rampu i upao u kolica koja će ga odvesti u zračnu luku i dalje u daleki i topli Maroko.
Božićni se paket zamisli. Bilo bi lijepo biti negdje gdje je toplo! Vani je padao snijeg, što mu se nikako nije dopadalo i uskoro se u mislima vidio na nekom toplom mjestu, možda na Havajima, ili na Tahitiju. Neobičan je to bio paket, Božićni, a ne voli snijeg!
„Bum!“ odjekne snažan prasak, a božićni paket se prestraši i poskoči, preokrene se u zraku i padne između dvije pokretne trake. Kad je došao k sebi, shvatio je da je to netko vani bacio veliku petardu, a on se uvijek bojao tih groznih eksplozivnih naprava. Moglo mu je stati srce!
Uh, ali sad se zaglavio. Malo je poskočio ovamo, malo onamo, pa se zakvačio za neki vijak, pa opet skočio i protresao se. Napokon! Uspio se izvući i vratiti se na pokretnu traku. Nekoliko sekundi kasnije našao se u kolicima koja su također krenula u zračnu luku.
Ostatak puta protekao je mirno. Uglavnom. Ukrcali su ga na zrakoplov, u skladišni prostor, ali tamo je bilo hladno i još k tome mračno. Kad su poletjeli, začepile su mu se uši pa se poprilično prestrašio, a isto se dogodilo još nekoliko puta tijekom leta, i naročito prilikom slijetanja. Nije dobio ni sendvič ni sok. Čuo je da zrakoplovne kompanije štede, ali što je previše – previše je!
Ponovno se našao u kolicima, zatim u kamionu, pa u novom sortirnom centru. Nažalost, vrijeme je bilo ružno i hladno. Šteta, nije otišao za Maroko, ili na Havaje… Zar ne bi bilo lijepo ležati ispod palme na plaži i piti voćni koktel na slamku?
„Hm, hm!“ netko se nakašlje. „Kamo si ti krenuo?“
Božićni paket trgne se iz svojih maštarija i shvati da ga okreću nečije ruke. Glas mu se, zapravo, obratio na engleskom jeziku. Sva sreća da je odgledao nekoliko epizoda Dore istražiteljice. Pamćenje mu je bilo izvrsno pa je naučio nešto engleskog.
„Oprostite, kako to mislite?“ odvrati paket stidljivo.
„Ovo nije kanadska adresa“, objasni službenica koja ga je prevrtala u ruci.
„Molim? Kanadska?“ božićni paket zapravo nije vidio adresu, ali bio je prilično siguran da nije trebao putovati za Kanadu.
„Odakle si? Što to znači 'Zagreb'?“
„Uh, pa, zapravo, Zagreb je glavni grad Hrvatske, znači da sam iz Hrvatske, da tako je!“ Paket se sav zbunio pa je počeo brbljati bez stanke.
„Aha! Poslali su te u pogrešnu državu. Čak i na pogrešni kontinent. Dobro došao u Kanadu, a to ti je u Americi.“
„Jao meni! Što ću sad? Pa nosim božićni poklon!“
„Poslat ćemo te natrag sljedećim avionom. Ništa ti ne brini. Dostavljačka služba uvijek se pobrine da paketi stignu onome kome treba!“
Službenica je zvučala optimistično, ali božićnom paketu nije se dopala pomisao da ponovno putuje u hladnom i mračnom prtljažniku zrakoplova, bez sendviča i sokova, a sve dok mu se čepe uši zbog promjene tlaka.
Nažalost, druga mogućnost nije postojala, osim da ga pošalju brodom, a to bi trajalo nekoliko tjedana, što znači da bi sigurno stigao tek u siječnju, ako ne i kasnije.
Pretrpio je i putovanje natrag, kolica po zračnoj luci (Brrrr! Hladno!), kamion koji mora da je vozio neki početnik jer je svaki čas naglo kočio i bacakao pakete amo-tamo te ponovni dolazak u sortirni centar u Zagrebu.
„Gdje ti je adresa?“ upita iznenada duboki glas.
„A-adresa?“ zbunjeno odvrati božićni paket. „Pa maloprije sam je imao. Ne znam kamo je nestala…“
„A kakvi su ti to čudni pečati? Što to piše? Pogrešno otpremljen? Pa gdje si bio?“
„U Kanadi…“ odvrati paket tužno. „Možete li mi reći koji je datum?“
„Zašto?“
„Moram stići na vrijeme. Znate, nosim božićni poklon.“
„Bez adrese nećeš stići nikamo“, odmahne glavom službenik. „Zar je nisi upamtio?“
„Ne, nisam je ni vidio“, snuždi se ponovno božićni paket.
„Vjerojatno se nekako odlijepila putem. Kako se zoveš?“
„Zovem? Ne znam. Zar paketi imaju imena?“
„Nemaju svi. Ali ti si već toliko svijeta vidio… Rijetko tko putuje za Kanadu.“
„Smijem li izmisliti neko ime?“ šaptom upita paket.
„Naravno! Možeš biti Pavao, Đuro, Luka…“
„Uh, teško se odlučiti…“ božićni paket uputi službeniku molećivi pogled.
„Možda Berislav?“ zamišljeno će službenik. „To je dobro ime. Dolazi od 'skupljati' i 'slava', dakle, netko tko skuplja slavu. Ta ti si već putovao na drugi kontinent! Ne može se time svatko pohvaliti. Osim toga, ovo ime označava nekoga tko je dobročinitelj, a ti nesebično razmišljaš jedino o tome da stigneš na vrijeme i nekoga obraduješ, makar ni ne znaš koga.“
„Sviđa mi se ime. Berislav. Berislav. Berislav…“
„Onda dogovoreno, Berislave. Ja se pak zovem Marko. Drago mi je. A sada na komisijsko otvaranje!“ zaključi službenik, stavi paket pod mišku i krene prema jednim crvenim vratima.
„Kom… što? Što je to 'komisijsko otvaranje'?“ božićni se paket, pardon, Berislav, poprilično prepao.
„Moramo te raspakirati i vidjeti ima li u tebi nešto po čemu bismo mogli znati kamo trebaš otputovati.“
„Raspakirati? A to nikako!“
„Zašto ne?“
„Gledao sam ja na televiziji ta vaša raspakiravanja. Koristite i skalpele, je li tako?“
„Pa moramo odrezati ljepljivu traku da bismo te mogli izvaditi iz papira kojim si omotan. Ništa ne brini, pažljivo ćemo mi to.“
Berislav se počeo tresti od straha. Kad ga je službenik stavio na stol, gotovo je od drhturenja pao na pod. Uskoro je stigao još jedan službenik koji se predstavio kao Stjepan. Iz džepa je izvadio mobitel te se pripremio za fotografiranje.
„Moramo fotografirati sve što radimo. Takav je propis“, objasni Stjepan.
„Baš me briga što je propis“, promrmlja Berislav. „Jaoooo!“ usklikne trenutak kasnije.
„Što je bilo?“ zapita zabrinuto Marko.
„Boli!“ poviče Berislav.
„Nisam još ni oštricu izvadio!“
„Je li? Svejedno boli“, tugaljivo odvrati Berislav.
„Ma daj! Proputovao si pola svijeta, a sad se bojiš jednog otvaranja. Nego, reci ti meni, kako je u toj Kanadi? Ja tamo još nisam bio.“
„Pa znate, još je hladnije nego kod nas. No nisam mnogo toga vidio, bila je noć. Najgore od svega bilo je putovanje zrakoplovom…“
„Gotovo!“ usklikne pobjedonosno Marko.
„Što je gotovo?“ upita Berislav.
„Prerezao sam ljepljivu traku dok si nam pričao o svojim doživljajima.“
„Čekajte, nisam još stigao do najdramatičnijeg… Što? Što? Prerezali? Pa ništa me nije boljelo.“
„Naravno, ljepljiva traka nije dio tebe. Sada odmotamo papir. O, baš si lijep božićni paket! Crven, sa zelenim jelkama i šarenim ukrasima!“
„Mislite? Hvala…“ Berislav se uspio primiriti.
„Aha! Evo čestitke!“ pobjedonosno će Marko. „Piše 'Za Sanju Kopasić, moju najdražu unučicu'. Odlično!“
„Oh, kako sam sretan! Hoćete li moći pronaći Sanju? Tko zna gdje živi?“
„Ništa ne brini, Berislave. Nazvat ćemo sve obitelji Kopasić koje nađemo u telefonskom imeniku. U jednoj od njih živi tvoja Sanja.“
Već nakon nekoliko minuta Marko i Stjepan otkrili su gdje točno živi Sanja. Ponovno su omotali Berislava, nalijepili adresu na prednju stranu i odnijeli ga natrag u sortirnicu.
„Evo, Berislave. Sve smo riješili. Zapamti, mi dostavljači paketa uvijek se pobrinemo za sve pošiljke, a naročito one božićne. Ni Djed Mraz ne bi bolje!“ reče Marko te se oprosti i ode dalje razvrstavati pakete.
Berislav je bio vrlo nestrpljiv. Vrijeme je prolazilo neizdrživo polako i činilo mu se da su dostavljači nevjerojatno spori. Sad u ova kolica, sad u ona, onda jedan dostavljač drugome priča vic (nije bio baš naročito dobar), zatim (napokon) prema parkiranim kamionima, pa duuuugi put (barem je vozač bio bolji), naravno u mraku i bez ikakve okrijepe, pa nova kolica i opet nekakvo sortiranje. Za Boga miloga! Dosta toga sortiranja i preslagivanja! Idemo, idemo!
Već je bio 24. prosinca, a još nije stigao do Sanje. Pa kakav je on božićni paket, makar se zvao i Berislav, ako ne stigne na vrijeme!?
Ponovno u kamion… Ah, čini se da se napokon uputio kamo treba. Svako malo kamion je stao te je vozač uzeo neki paket, ponekad i dva ili tri, i odnio ih do kuća i zgrada.
„Daj ne tresi se toliko!“ obrati se Berislavu jedan paketić. „Što se nerviraš? Već sam i ja dobio drhtavicu od tebe.“
„Ne razumiješ! Moram stići na vrijeme! K Sanji!“
„Svi mi ovdje moramo stići na vrijeme“, javi se sad jedan oveći paket omotan u bijeli papir. „Misliš da si ti po nečemu važniji od nas ostalih, je li?“
„Pa, ne, nisam tako mislio…“ zbuni se sad Berislav.
„Ne brini, vidiš da nam se broj smanjuje. Ja putujem jednoj Melaniji i potpuno sam miran.“
„Ja putujem Siniši“, dobaci jedan paket; „A ja Davidu!“ dobaci drugi; „Ja pak Kristini!“ javi se treći.
„Evo, čuješ. Svi smo božićni pokloni i putujemo djeci u ovome gradu. Sve će biti u redu.“
Berislav se malo smirio. Doista, zašto se uzbuđuje? Nije jedini. Za čas će biti u Sanjinim rukama.
Kombi ponovno stane i vozač otvori vrata. „Da vidimo, hmmm, tko je za Sanju Kopasić?“
„Ja, ja!“ poviče Berislav. Napokon!
Vozač-dostavljač uzme Berislava i ponese ga prema jednoj bijeloj kući. Ispod velikoga grma prekrivenog snijegom promatrala ih je mačka neobično velikih i zelenih očiju. Berislav nije znao mnogo o mačkama, ali se nadao da se neće zaletjeti među dostavljačeve noge. Još bi samo trebalo da se sadržaj paketa razbije!
Dostavljač na vrata, začuje se otključavanje i jedna smeđokosa djevojčica pojavi se pred njima, a njoj između nogu proviri glavica psića pekinezera.
„Paket za gospođu Kopasić“, najavi dostavljač.
„Nisam ja gospođa“, namršti se djevojčica. „Ali paket je za mene!“ cikne brzo promijenivši raspoloženje. „Od bake je!“
Sanja zgrabi paket i odjuri s njime u dnevnu sobu gdje je u kutu stajala lijepo ukrašena jelka. Bila je puna šarenih kuglica, vjenčića, umjetnoga snijega, a na vrhu se sjajila božićna zvijezda. Ispod jelke nalazilo se nekoliko zamotuljaka razne veličine te je među njima i Berislav pronašao svoje mjesto, naravno bez smeđega omota i ljepljive trake.
Aaah, kako je lijepo biti na cilju! Obitelj je brbljala (čini se da su na okupu bile dvije ili čak tri obitelji!), iz kuhinje su mirisali kolači, a Berislav je već bio toliko umoran da je ubrzo zaspao. Sanjao je Havaje i plažu po kojoj ga je Sanja nosila amo-tamo, a zatim su sjeli na sok na terasi napravljenoj od bambusa ili nekog sličnog materijala.
Uh, što se to događa? Potres? Ah, ne, netko ga je naglo podignuo pa se prenuo iz sna. Došlo je jutro i Sanja je otvarala svoje poklone. Najprije od mame i tate, a zatim i od bake.
„Iiiiii!“ oduševljeno je ciknula. „Baka mi je poslala Bobija!“ Iz paketa najprije izvadi nekoliko kuglica od stiropora, a zatim i prekrasnu figuru zlatnoga kineskoga zmaja.
Berislav se malo zbunio, a onda je shvatio da je Sanja svom poklonu, porculanskom kineskom zmaju, već nadjenula ime. O, kako munjevito razmišlja! Kad bi barem i on tako mogao!
„Kako li je samo doznala da skupljam figurice zmajeva?“ zapita se Sanja. „To mi je novi hobi… Ah, mama, ti si joj rekla, je li tako?“
Sanjina se majka samo nasmijala, što je bila dovoljna potvrda. „Tebe jedino pokloni mogu rano ujutro izvući iz kreveta. Čak i za rođendan spavaš do podneva!“ doda majka i dalje se smijući.
Djevojčica je zatim otvorila sve preostale poklone (bilo je tu odjeće, nakita, igračaka), ali Bobija nije više ispuštala iz ruku. Stalno ga je nosila sa sobom jer ju je podsjećao na baku koja je živjela daleko, u jednom drugom gradu. Valjda joj neće ispasti iz ruku! Porculan je prilično lomljiv… Mali je pekinezer zalajao pa mu je Sanja dala zmaja da ga onjuši. Nakon nekoliko sekundi zamahao je repom, što je, čini se, značilo da odobrava novi predmet. Isto je učinio sa svim ostalim poklonima.
„Dobro, hajde sad skupi sav taj papir, stiropor i kutije i odnesi ih u smeće, u vreće za papir i plastiku!“ reče odjednom majka.
U smeće? U smeće? Ne! Za Boga miloga! Neće valjda sad završiti u smeću! Neće valjda njegov kratki život okončati na takav ružan način!
„Pokupit ću papire i ostalo, ali kutiju od bake ću zadržati“, odvrati Sanja. „Pogledaj kako je lijepa. U njoj ću držati svoje stvari. Ili ne! Princ bi u njoj mogao spavati!“
Huh! Berislavu je laknulo. Za dlaku je izbjegao nemilu sudbinu. Ipak je on bio prekrasan božićni paket, sav šaren, a i bio je izrađen od kvalitetnog i čvrstog materijala. Znači, psić pekinezer zvao se Princ. Baš lijepo ime. Gotovo kao Berislav.
Sanja je Berislava odnijela u svoju sobu te u njega stavila meku dekicu. Zatim ga je stavila uz radni stol odakle je imao dobar pogled na sobu, ali mogao je i gledati kroz prozor.
Vani je padao snijeg. Nema veze, ovdje u sobi bilo mu je toplo i ugodno. A kad je u njega uskočio psić Princ, međusobno su se grijali i bilo mu je još ljepše. Oh, evo one mace, skočila je na prozorsku dasku. Kako li se samo popela tako visoko? Psić ju je pozdravio mahanjem repa, a Sanja ju je pustila u sobu i dala joj keksić. Odlično, očito se radi o miroljubivoj obitelji!
Berislav je uspješno završio svoju misiju: nakon tolikih pustolovina stigao je na vrijeme i usrećio Sanju, a usput je stekao novi dom i dobio novu svrhu.
Berislav je bio najsretniji božićni paket na svijetu.