Učitelji, prijavite se

103. godišnjica rođenja Ive Kozarčanina

Ivo Kozarčanin rodio se u Hrvatskoj Dubici 14. listopada 1911., a umro je u Zagrebu 4. veljače 1941. godine. 

Sentimentalan pjesnik, omladinski pisac, prevoditelj, kritičar, a prije svega lirski novelist sve je to, danas već pomalo zaboravljeni Ivo Kozarčanin, ipak njegovo »nanovo pročitano« djelo, pogotovo roman Sam čovjek, može biti današnjem čitatelju suvremen i aktualan. Rođen je prije sto godina, 14. listopada u Hrvatskoj Dubici, gradiću sa hrvatsko-bosanske granice iz kojeg će mladi Ivo ponijeti ljubav prema knjizi i slike pejzaža pored Une kojima obiluje njegova pejzažna poezija. Slike djetinjstva u Dubici pronaći ćemo i u Kozarčaninovim pripovijetkama kao i romanima, dok se glavna problematika, ona socijalna, javlja već u prvim radovima.


O svom odrastanju Kozarčanin je pisao: »Doživljaji iz djetinjstva najbolniji su i najsnažniji od svih doživljaja u životu. Urezujući se neizbrisivo u sjećanje, oni nas prate na našem životnom putu...« Sjećanje na djetinjstvo postat će središnje mjesto u mnogim njegovim djelima. Kozarčanin je u svojim djelima obuzet smrću, strahom i bijedom. Tijekom svog školovanja, Kozarčanin je širio svoje intelektualne vidike, susreo se s djelima Matoša, Nazora, Gorkog, Krleže. Kako je detaljno proučavao Krležu i Dostojevskog, tako se njihov utjecaj odrazio na Kozarčaninova djela. 

Bio je izraziti individualac, neprilagodljiv, noseći biljeg niskog socijalnog podrijetla. U njegovim mladenačkim godinama socijalna bijeda i laž malograđanskog morala postaju mu opsesijom. Naizgled pozadinski kontekst političkih i društvenih zbivanja čine značajan Kozarčaninov komentar vremena u kojem živi i stvara, u doba snažnog prodora kapitalizma. Korumpiranost, zelenaštvo, socijalna bijeda i ogromne klasne razlike u svim slojevima javnog života izazvat će Kozarčanina na zauzimanje gotovo buntovnog stajališta, ideološki obojenog. I ovo je trenutak zbog kojeg Kozarčanina danas čitamo kao aktualnog suvremenog pisca, prepoznajući neke karakteristike njegovog doba i u našoj svakidašnjici.


Djelovao je kao novinar od 1933., a samo pet godina kasnije započinje se baviti uredničkim poslovima u Dnevniku. Pisao je pjesme, romane, novele, eseje i književne kritike, a prevodio je sa slovenskog jezika. U njegovim pjesmama prevladavaju pesimistični i melankolični ugođaji (Mrtve oči, 1938.), a njegove novele prožete su motivima usamljenosti i tjeskobe (zbirke Mati čeka, 1934.; Tihiputovi, 1939.; Mrlje na suncu, 1971.). U romanu Tuđa žena (1937.) problematizira građanski brak i provincijski život. Njegovo najbolje ostvarenje je roman Sam čovjek (1937.) koji se odlikuje upotrebom modernističkih postupaka i tematiziranjem svijesti senzibilnog intelektualca.


Antun Barac o ulasku Kozarčanina u hrvatsku književnost
 
Na putu u književnost prošao je Kozarčanin, gotovo potpuno sam, dvije teške prepreke: da uđe u književne listove i institucije, i da ujedno nađe područje, gdje bi najbolje mogao izraziti sebe. U težnji da se probije, on je svoje rukopise slao svim mogućim časopisima, bez obzira na smjer... Njegov je zanos pobuđivalo sve što je bilo štampano, i on se na sve bacao požudno, kao da se nikad neće zasititi književnosti. 

(Put do sebe, Suvremenik, Zagreb, 1941., br. 3).

Ivo Kozarčanin pisao je kritike i novele pod pseudonima Ninač Razok i Ivan Mirožić u nizu književnih časopisa i revija. U početku to su uglavnom manja glasila kao npr. Smilje, da bi posljednjih godina života izborio književni status koji mu je omogućio suradnju i u Savremeniku, Hrvatskoj reviji i Hrvatskom kolu. 

 
Cijeli svoj književni opus ostvario je Ivo Kozarčanin u samo 30 godina života, koji je proživio uglavnom u samoći, ne pripadajući niti jednoj vodećoj grupaciji, bilo književnoj ili političkoj. Svjedočio je o nezaobilaznim socijalnim problemima svoga vremena. Izašao je iz skromne socijalne sredine, iz koje se nije udaljavao niti u vrijeme svoga književnog rada i djelovanja. Kao pisac nije se uzdizao u oblake, ali se nije oglušio niti na vapaje bijede koja je vladala u njegovom susjedstvu, do kraja je ostavši dosljedan sebi i svojim nazorima..