Predstavljanje Spomenara Jadranke Klepac
Danas u 9 sati književnica i profesorica matematike Jadranka Klepac predstavila je svoj novi roman Spomenar, nastavak pustolovina djevojčice Dane. Profesoricu i autoricu predstavila je prof. Dubravka Težak, gošća ovog događanja. Razgovor je moderirala Ivona Despot iz Naklade Ljevak. Ulomke iz romana čitala je najmlađa gošća Petra Kusulja, polaznica Škole lijepog čitanja.
Tako smo čuli da su matematika i književnost, dvije autoričine najveće ljubavi, povezivi i komplementarni. Matematika je bajkovita i dijeli načine razmišljanja s književnošću. U knjizi Kako dokazati da postoje vilenjaci prof. Klepac povezala je upravo bajku i matematiku, dok je u nastanku prvog romana Miris knjige važnu ulogu, uz knjigu Priče iz davnina, imala metoda eksperimenta (bliska prirodnim znanostima, ali i, kao što je znano, piscima). Autorica je naime otišla u NSK i proučavala ilustracije raznih izdanja Priča iz davnina za potrebe romanesknog prvijenca.
Osim Ivane Brlić Mažuranić na opus Jadranke Klepac utjecala su ponajvećma i djela Ericha Kästnera, Johanne Spyri, Jacka Londona i sl., međutim prvo mjesto zauzele su priče i pričice nastale iz igre i „pričomata“ autoričinih kćeri, unuka i djece njezinih prijatelja.
Za književni rad profesorice Klepac važan je i svojevrsni žanrovski amalgamizam. U svojim dijelima ona se poigrava elementima različitih žanrova i tipova tekstova: bajki, popularne znanosti, krimića itd.
Takav je slučaj i s predstavljenim naslovom – Spomenarom. Kao tipični reprezentant adolescentske književnosti tekst se bavi tinejdžerskim preokupacijama, a naslovni spomenar, današnjim mladima relikt i anakronizam, završava u rukama dječaka koji se seli u drugo mjesto i tim činom, kako je lijepo rečeno, iz onoga jednom prođenoga nosi samo najbolje. No, pored fizike svakodnevnih, školskih, problema djelo vrvi metafizikom, refleksijom o odnosima i razumijevanju, kao posljedicom Daninih nemogućih fizičkih sposobnosti – ona naime može preskočiti veliku prostornu udaljenost – ali i interesa njezine prijateljice za parapsihološko. Narušavanjem zakona zbilje autorica je obogatila svoj izmaštani svijet onim što Tz. Todorov naziva subverzivnom fantazmatikom.
Na kraju, u sklopu pitanja iz brojne publike, a u duhu ovotjedne rasprave o lektiri, Jadranka Klepac ponudila je svoj model čitanja i obrade lektire: (1) osluškivati želje i interese djece, (2) zajednički s njima probrati iz oktroiranog popisa, (3) odlomke čitati uživo, na satu i diskutirati.
Tako smo čuli da su matematika i književnost, dvije autoričine najveće ljubavi, povezivi i komplementarni. Matematika je bajkovita i dijeli načine razmišljanja s književnošću. U knjizi Kako dokazati da postoje vilenjaci prof. Klepac povezala je upravo bajku i matematiku, dok je u nastanku prvog romana Miris knjige važnu ulogu, uz knjigu Priče iz davnina, imala metoda eksperimenta (bliska prirodnim znanostima, ali i, kao što je znano, piscima). Autorica je naime otišla u NSK i proučavala ilustracije raznih izdanja Priča iz davnina za potrebe romanesknog prvijenca.
Osim Ivane Brlić Mažuranić na opus Jadranke Klepac utjecala su ponajvećma i djela Ericha Kästnera, Johanne Spyri, Jacka Londona i sl., međutim prvo mjesto zauzele su priče i pričice nastale iz igre i „pričomata“ autoričinih kćeri, unuka i djece njezinih prijatelja.
Za književni rad profesorice Klepac važan je i svojevrsni žanrovski amalgamizam. U svojim dijelima ona se poigrava elementima različitih žanrova i tipova tekstova: bajki, popularne znanosti, krimića itd.
Takav je slučaj i s predstavljenim naslovom – Spomenarom. Kao tipični reprezentant adolescentske književnosti tekst se bavi tinejdžerskim preokupacijama, a naslovni spomenar, današnjim mladima relikt i anakronizam, završava u rukama dječaka koji se seli u drugo mjesto i tim činom, kako je lijepo rečeno, iz onoga jednom prođenoga nosi samo najbolje. No, pored fizike svakodnevnih, školskih, problema djelo vrvi metafizikom, refleksijom o odnosima i razumijevanju, kao posljedicom Daninih nemogućih fizičkih sposobnosti – ona naime može preskočiti veliku prostornu udaljenost – ali i interesa njezine prijateljice za parapsihološko. Narušavanjem zakona zbilje autorica je obogatila svoj izmaštani svijet onim što Tz. Todorov naziva subverzivnom fantazmatikom.
Na kraju, u sklopu pitanja iz brojne publike, a u duhu ovotjedne rasprave o lektiri, Jadranka Klepac ponudila je svoj model čitanja i obrade lektire: (1) osluškivati želje i interese djece, (2) zajednički s njima probrati iz oktroiranog popisa, (3) odlomke čitati uživo, na satu i diskutirati.